HRVATSKI SABOR; Ima li Hrvatska ijedan zakon za višu pozitivnu ocjenu
Hrvatska obznanjuje loše zakone i u primjeni opoziva se na njih
U daljnjem ću podsjetiti samo na neke zakone, koje je izglasao Hrvatski sabor, a prosječni puškoškolac će u njima vidjeti nedorečenosti, pogreške, štetnost, neprovedivost i druge loše strane, ali to ne vide ili ne žele vidjeti tvorci, primjenjivači i procjenitelji tih zakona.
Polazeći od podnaslova: Ima li Hrvatska ijedan zakon za višu pozitivnu ocjenu, nemoguće mi je uzeti pod lupu svaki zakon izglasan u Hrvatskom saboru pa ću se osvrnuti primjerice samo ne neke od njih.
Zabrinjavajuće jest, da se sva tri oblika hrvatskih vlasti (zakonodavna, izvršna i pravosudna) opozivaju u primjeni na te loše zakone, kad im to ustreba. Neka mi se oprosti, što ne ću doslovce navoditi ime zakona, nego na meni mogući način ukazati na njega primjerom, posljedicama kroz sprovedbu zakona i na opći kaos koji ozakonjeno vlada u Hrvatskoj.
Ustavni zakon o manjinama
-U Republici Hrvatskoj se Ustavni zakon o manjinama sprovodi pogrješno u svima oblicima. Evo samo nekih:
Najmalobrojnije nacionalne manjine, u koje spada i pisatelj ovih redaka su ustavnim zakonom neobuhvaćene, a one su zapravo prirodno najugroženije, ako se uopće može govoriti o ugroženosti. Ja se ne osjećam ugrožen i dragovoljno sam prihvatio hrvatsku nacionalnost jer biti nacionalnomanjinac u ovoj prekrasnoj državi Hrvatskoj dovodi u pitanje zdravu pamet.
-Nigdje u međunarodnim konvencijama ne stoji da je država domadar obvezna plaćati podpore nacionalnim manjinama jer je to zapravo ljudsko podcjenjivanje. Čovjek zdrav, radno sposoban, uživa u Hrvatskoj sva ljudska prava i punu ravnopravnost, a Hrvatska ga plaća samo zato jer on nije Hrvat. Ne želim tom ponašanju države Hrvatske davati ocjenu, nego pripomenu. Umjesto, da s milijunima kuna podupire Hrvatska nacionalnu demografiju, ona plaća neradne useljenike s Balkana…
-Po Hrvatsku najopasnije nacionalne manjine, primjerice Srbi i Talijani imaju svekolika prava veća, nego matični narod Hrvati, što nije razborito, nego je suludo i nema osnove u međunarodnim konvencijama o ljudskim i nacionalnim pravima.
Primjerice, Srbi koriste ili zlorabe neka ponašanja, koja nisu odobrena Međunarodnim konvencijama kao na primjer:
-Nacionalne manjine u drugoj državi nemaju pravo voditi politiku svoje iskonske države. Srbi u Hrvatskoj imaju srpske političke stranke i političku Srpsku pravoslavnu crkvu, koja kroz Hrvatsku širi vjersko-politički imperijalizam. U Zagrebu je središte SPC-a za Hrvatsku, za Sloveniju i za “vascelu Italiju”. To je vjersko-politički srbski imerijalizam, o kojemu nema ni trunka zelenog svjetla u međunarodnim konvencijama o ljudskim i nacionalnim pravima.
-U Hrvatskoj uživaju sva nadprava manjine iz onih država, u kojima Hrvati nemaju status nacionalnih manjina. Zašto Hrvatska ne primjenjuje načelo reciprociteta. Koja država ne priznaje Hrvate kao nacionalnu manjinu na svome prostoru (na primjer Makedonija, Slovenija, jedva i Italija!), zašto bi Hrvatska trebala priznavati nacionalnomanjince iz tih država u Hrvatskoj?! “Kolko ti meni, tolko ja tebi pa smo kvit!”
-Ustavni zakon RH o manjinama poziva se na konvencije o ljudskim pravima, a političari ga primjenjuju na svoj način i suprotno većini stava Hrvatskog naroda.
-Prema spomenutim konvencijama: “Kada pripadnici pojedine nacionalne manjine na prostoru općine ili grada čine većinu (podcrtao D.H.) stanovnika imaju pravo na dvojezičnost” i to ako im odobri država domadar. Primjerice, u Berlinu ima više od dva milijuna Turaka (ima ih više nego Nijemaca!), ali nema ni traga tursko-njemačke dvojezičnosti, nego samo njemački.
-Republika Hrvatska je u Ustavnom zakonu o manjinama većinu stanovnika manjine zamijenila 1/3 stanovnika pa tako imamo dvojezične gotovo sve općine i gradove u Istri.
To Hrvatska daruje istarskim Talijanima, koji su za vrijeme Mussolinijevog fašizma mijenjali – talijanizirali čak i hrvatska prezimena na grobljima.
U mojem zavičajnom Slunju, u vrijeme Mussolinijeve okupacije Hrvatske u talijanskom fašističkom bataljunu bilo je 27 talijanskih fašista iz Istre, koji su natucali malo hrvatski. Tako smo doznali broj istarskih fašista samo u jednom bataljunu. Oni su bili čak zločinačkiji, nego fašisti iz Calabrije ili Toscane…
-Hrvatska daruje nacionalna nadprava istarskim Talijanima, koji su za vrijeme Mussolinijevog fašizma mijenjali – talijanizirali čak i hrvatska prezimena na grobljima i svi živi Hrvati su morali talijanizirati svoje prezimena. Progonili su i ubijali istarske Hrvate, na primjer Mijo Mirković – Mate Balota. Otokar Keršovani…
-Hrvatska Istra je inače vrlo komplicirana glede podmuklog useljavanja drugih naroda. One Talijane, koje je Mussolini naselio u Istru, ZAVNOH je usvojenim propisom protjerao u Italiju.
-Aleksandar Ranković je s namjerom posrbljivanja naselio u hrvatsku Istru tisuće četničkih Srba iz Srbije, koji danas čine nedprosječnu zastupljenost Srba u RH, ali vlasti Republike Hrvatske ne vraćaju te velikosrbske naseljenike iz Istre u Srbiju.
Za identičan slučaj u Istri vladaju dva posve različita mjerila. RH čuva velikosrbe u Istri iako ovi osiguravaju zapadnu granicu suludo planirane Velike Srbije na hrvatskom prostoru. Za razliku od Hrvatske, koja ne vraća u Srbiju Rankovićeve Srbe, useljenike u Istru, Srbija progoni i zlostavlja Hrvate – starosjeditelje iz Srijema, Bačke i Banata… “Nešto je trulo u partijskoj i strankaškoj politici Hrvatske!”
-Nedavno je predsjednica Hrvatske nacionalne manjine u Milanu izjavila na HTV-u da Hrvati u tom gradu, što vrijedi za cijelu Italiju, imaju vrlo ograničena prava i ne dobivaju nikakvu novčanu podporu. Mala i siromašna Hrvatska daje Talijanima u Istri sva nadprava i novčanu podporu. Zašto se Hrvatska ne ponaša po načelu reciprociteta za nacionalne manjine?!
Srbi su poubijali i prognali Hrvate i stekli genocidom trećinsku zastupljenost!
-Srbi se pojavljuje kao trećina u brojnim hrvatskim općinama, u kojima su baš Srbi poubijali i prognali Hrvate pa su ostvarili trećinsku srbsku zastupljenost. Primjerice, oko Srba, Lapca, Udbine, Plaškoga, Veljuna… su poubijali ili (i) prognali sve Hrvate.
Vukovar!
Najstrašniji zločin svih oblika genocida i vandalizma… na Hrvatima u Hrvatskoj počinili su Srbi u Vukovaru i uz upis Srba iz Vojvodine ostvarili su trećinski status.
Po neispravnoj primjeni Međunarodne konvencije u hrvatskom Ustavnom zakonu. “Umjesto većinu, Hrvatski ustav uveo je trećinu.” Dakle, Hrvatska obznani bilo kakav zakon, neprihvatljiv za Hrvate (konkretno neprihvatljiv baš nikako za Vukovar!) i onda ga partijske vlasti, komunističkog SDP-a u Hrvatskoj primjenuju opozivajući se na taj zakon. Zašto komunistički SDP ne mijenja “ustaški” zakon HDZ-a i četnika Milorada Pupovca?!
Srpska čirilica je odrednica u velikosrbskim ideologijama!
-Brojne Hrvate, među koje spada i pisatelj ovih redaka ne bi smetala primjena trećine, umjesto većine, kad Srbi u Hrvatskoj ne bi nametali svoje srbstvo za sprovedbu velikosrbskih ideologija s krajnjim ciljem stvaranja Velike Srbije na hrvatskom prostoru.
-Politička Srpska pravoslavna crkva, Srpska prosvjeta, srpska ćirilica, srpske političke stranke i sve velikosrbske ideologije, koje se baziraju na ubijanju i progonu Hrvata uz naseljavanje “ugroženih” Srba imaju za cilj pretvaranje hrvatskog prostora u Srbiju. Radi toga svaki svjestni Hrvat je protiv ćirilice u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj.
Uostalom, Hrvatska se je odrekla svoje hrvatske ćirilice, koja je čak starija od srbske (zapravo bugarske) ćirilice u srbskoj uporabi pa zašto bi Hrvatska svoje napuštala, a tuđe usvajala.
-Srbskoj ćirilici nije mjesto javne uporabe u Hrvatskoj! Po (ne-)logici srbske nacionalne manjine u Hrvatskoj s ćirilicom, sutra se može sjetiti njemačka i austrijska nacionalna manjina s uvođenjem pisma gotice u Hrvatsku, Bošnjaci – muslimani s uvođenjem arapskog pisma… Pred nacionalnomanjinska ludovanja Srba i Talijana Hrvatska treba staviti crveno svjetlo zabrane. Međunarodne konvencije ukazuju na pravo dvojezičnosti, ako matični narod to odobri, a zašto bi mi Hrvati to odobravali?! Čime su to zaslužili bivši talijanski fašisti i srbski četničkofašistički zločinci?!
Ćirilica, SPC, Načetranije, SANU-memorandumi… su osvajačke vodilje velikosrbstva
-Točno se vidi da partijske politike: komunistički SDP s brojnim trabnantima i HDZ s plačljivim velikosrbinom Miloradom Pupovcem ne poznaju niti najnoviju velikosrbsku ekspanzionitičku politiku. Podsjetit ću ih:
-Banovina Mačva s banom Nikolom Iločkim je bila Hrvatska i postala je Srbija. U Šapcu još sada postoji stara hrvatska katolička crkva veća, nego u Varaždinu, a Srbi su sveli broj Hrvata u tom gradu na dvocifreni broj.
-Srijem sa Zemunom je bio uvijek hrvatski pa su Srbi prognali i poubijali Hrvate i priključili ga Srbiji. Bakarićeva Hrvatska se je olako odricala hrvatskog prostora ne samo prema Srbiji (Srijem, Bačka…) i Sloveniji, nego je prihvatila tursku-okupacijsku granicu s Bosnom kod Opuzena, kao da je BiH turska državno-pravna i prostorna nasljednica…
– Beograd kroz povijest nije bio nikada srbski do 1866. godine, a odtada pa nadalje postao je ne samo glavni grad Srbije, nego središte velikosrbskog imperijalizma svih oblika.
– Bačka i Banat (srbski prozvane Vojvodinom) su pripadali Hrvatsko-Ugarskoj državi, s većinskim stanovništvom Nijemcima, Hrvatima i Mađarima, zatim Srbima, Slovacima, Rumunjima, Romima… Srbi su pod vlašću Rankovića, Đilasa i Tita poubijali ili (i) prognali oko 600.000 Nijemaca, oko 250.000 Hrvata i Mađara i na posjede poubijanih i prognanih starosjeditelja naselil Srbe po velikosrbskoj krilatici “Naseli pa vladaj!” Tako su hrvatsko-ugarska Bačka i Banat postale postupno: “Verska srpska autonomija, pa versko-kulturna autonomija Vojvodina, pa Autonomna pokrajina Vojvodina” i od Miloševića naovamo sastavni dio Velike Srbije.
-Ne vide li hrvatski partijski i stranački političari, što su Srbi učinili genocidom u BiH na Bošnjacima i Hrvatima u zadnjem srbskom okupacijskom i genocidnom ratu: Republika Srpska, kojoj vidimo za vedrih dana granice s tornja zagrebačke katedrele – udaljena zračnom linijom oko 50 km.
-Jesu li hrvatski partijski i stranački političari protuhrvati, kad daju i čak nude Srbima više nego ovi traže: Srbi su za vrijeme zločinačke okupacije i genocida na Hrvatima u Vukovaru okupirali oko 800 km/2 lijevog Hrvatskog podunavlja i država Hrvatska ne traži povrat svoje zemlje i dunavskog porječja.
Ima li Republika Hrvatska nacionalno-državnu politiku?!
Porazne i štetne posljedice iz neispravnog hrvatskog zakona
-Neispravnu primjenu Međunarodnih konvencija u hrvatskom zakonodavstvu (“većina – trećina”), Srbi u Vukovaru i još u Hrvatskom desnom podunavlju će iskoristiti da se referendumom priključe Srbiji. To će Srbi Vukovara i podunavlja učiniti, čim Srbija uđe u Europsku Uniju, koja daje narodima i nacionalnim manjinama pravo na samoodređenje.
-U Vukovaru imaju Srbi sve elemente i odrednice velikosrpskih ideologija: “Srbi svuda i svagde”, srbske četničke i druge grobove, srbske političke stranke, političku Srpsku pravoslavnu crkvu, srpske škole na srpskom jeziku, Srpsku prosvetu, Maticu srpsku, srbsku ćirilicu, ponegdje dvojezično, a u nekim djelovima samo srbsku ćirilicu, Srbski konzulat… Dakle kroz ovu labavu politiku SDP-a i HDZ-a prema srbskoj nacionalnoj manjini u Vukovaru i u Podunavlju pitanje je samo vremana, kad će se povlašteni vukovarski i podunavski Srbi priključiti Srbiji.
-Hrvatska se mora nacionalno i politički opametiti i ponašati se kao sve pravne države u Europi.
-Hrvatska za svoj obstanak i razvoj mora napustiti partijsku i stranačku svađalačku politiku za vlast i usvojiti zdravu domoljubnu, nacionalnu, gospodarsku… razvojnu politiku, u kojoj će se znati da su Hrvati gospodari Hrvatske, a svi drugi su dobro došli kao lojalni građani Hrvatske, a ne kao nametljivci politike iz države svoga iskona. Takvo ponašanje nacionalnih manjina kao u Hrvatskoj (napose, Srbi, Talijani i Romi…) ne piše u nijednoj međunarodnoj konvenciji o nacionalnim manjinama. Nota bene!
Zakon o naknadi ili povratku imovine, koju je konfiscirala komunistička vlast
Po ovome višestrano lošem zakonu za državu Hrvatsku i za oštećene Hrvate, obznanjenom oko godinu dana iza pobjedničke “Oluje” nad komunističkom petokrakom i četničkom kokardom nisu obeštećeni brojni Hrvati, imovinske žrtve Titovog zloglasnog režima. Najjasnije će to pokazati primjer i to na slučaju autora ovog članka jer za svaku riječ spreman sam na sve posljedice:
Mojim roditeljima Josi i Franciski Hazler, Stara cesta 1 Slunj su titovci poslije Drugog svjetskog rata, uz ostalo oduzeli najvrijedniji komad zemlje u mjestu Slunju, koji je bio okućnica, prvorazredno građevno zeljište, vrt, voćnjak, livada, pašnjak i oranica.
Tu zemlju su četniko-komunisti rasparcelirali na gradilišta i dali besplatno “zalužnim” četničko-partizanskim borcima i njihovim rođacima. Sve su to bili lokalni Srbi i novo naselje na oduzetoj hrvatskoj zemlji nazvali su “Malo Dedinje”. Odustajem radi preobširnosti od brojnih važnih detalja i odmah pristupam primjeni RH-zakona o povratku ili naknadi za oduzetu imovinu.
Pravo na naknadu iza obiteljske ostavinske rasprave imali smo mi dvojica živih obiteljskih nasljednika: Dragan i Josip Hazler. Ugovorno (nametnuto!) s državnim nadleštvom dobili smo naknadu i to po 250 kuna (ukupno 500) godišnje u trajanju 20 (dvadeset) godina.
Dakle, Republika Hrvatska, na svoje terećenje plaća nama kroz 20 godina ukupno 10.000 (desettisuća) kuna, umjesto da plaćaju dobitnici gradilišta prema važećoj cijeni gradilišta.
Jedna vlasnica kuće na bivšoj Hazlerovoj zemlji, srbska četnikuša Nada Krneta i sin aktivni četnik Rade Krneta prodaju prvorazredno Hazlerovo zemljište i na njemu svoju bezvrijednu derutnu kuću u vrlo lošem stanju hrvatskom branitelju za DEM 50.000 (pedesettisuća), a druga Srbkinja (kćer od partizansko-četničke majke) koja je gradilište dobila gratis i započela na njemu graditi kuću prodaje to gradilište za DEM 35.000 (tridesetipettisuća). Ostanimo samo od ukupno sedam partizano-četnika, koji su dobili gratis građevna zemljišta na oduzetoj Hazlerovoj zemlji kod ove dvije Srbkinje, koje unovčuju u svoju korist iznos od DEM 85.000, što je po ondašnjoj vrijednosti (1 DEM = 5 kuna) bilo 425.000 kuna. Prepuštam drugima da preračunaju na analogan način 7 partizansko-četničkih objekata na oduzetoj Hazlerovoj zemlji, što iznosi milijune kuna, a bivši vlastnici, oštećeni Hrvati iz obitelji Hazler (Dragan i Josip) dobivaju kroz 20 godina ukupno 10.000 kuna. I ovaj iznos dobivamo od države Hrvatske, a ne od srbskih partizano-četnika, koji su Hazlerovo zemljište dobili gratis. U ovome zakonu neme niti “p” od pravosudne pravde. Na takove zakone svake vrste se opoziva SDP-komunjara Zoran Milanović i njegovi komunistički trabanti.
Pisatelj ovih redaka je jedan od milijuna oštećenih Hrvata kroz zakone velezločinca Tita, a uzeo sam svoj primjer jer je jasan i sličan golemom broju oštećenih Hrvata. U iznešenom je jasno da ova država Hrvatska čak zakonski djeluje protiv Hrvata, a u korist komunističko-četničke srbske nacionalne manjine.
Republika Hrvatska donosi zakone koji graniče s ludilom ili su s onu stranu ludila
Iz skupine takvih zakona Republike Hrvatske, koji graniče s ludilom ili su s onu stranu ludila je zakon o aboliciji i amnestiji srbskih ratnih zločinaca, a srbski genocidni rat protiv Hrvatske još traje s posijanim ubitačnim minama na trećini hrvatskog prostora, srbskim nevraćanjem okupiranog Hrvatskog podunavlja, zatim Srbija nije platila nijednog novčića za razaralaštva Hrvatske, Srbija taji grobove poubijanih Hrvata, Srbija ne vraća ništa vrijednoga što je popljačkala po Hrvatskoj (vratila je nekoliko ostarjelih lipicanerskih kobila, kad su okotile za Srbiju mladu lipicanersku ždrjebad!), Srbija lovi i zatvara hrvatske branitelje, koji su branili svoju domovinu Hrvatsku (Purda… i Veljko Marić, koji robuje u Srbiji 12 godina), a predsjednik RH Prof. Dr. iur. Ivo Josipović se ljubi tropoljubcem s četničkim voždom – predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem i u zanosnom tropoljubcu zaboravlja ne samo na hrvatskog branitelja Veljka Marića, nego na sva zločinstva, koja je Srbija učinila Hrvatskoj i Hrvatskom narodu.
Ako je Republika Hrvatska zakonodavno prekoračila granicu ludila i podarila oprost srbskim zločincima, zašto tim oprostom nije obuhvatila i Hrvatske branitelje, jer među njima neki nisu poznavali međunarodne ratne konvencije.
Po hrvatskom zakonu o aboliciji i amnestiji srbski zločinci, napose silovatelji Hrvatica šeću slobodno po Hrvatskoj, dobivaju novčanu podporu ili su u raznim službama počev od lokalnih vlasti i policije do članova Vlade RH ili zastupnika u Hrvatskom saboru. Preblaga je riječ i ocjena, da je zakon o aboliciji i amnestiji srbskim zločincima s onu stranu ludila.
Evo još samo tri primjera iz odnosa Hrvatske prema propisima i zakonima
Republika Hrvatska ne poštiva ni međunarodne odrednice niti stavove Europske Unije, na što je obvezna. Podsjećam samo na tri takova nepoštivanja:
- Međunarodna javnost je osudila Tita kao ratnog i mirnodobskog zločinca. Po međunarodnom pravosudnom kriteriju Tito je na desetom mjestu najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća u svijetu ili na četvrtom mjestu najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca u Europi. Taj velezločinac Tito uživa u Hrvatskoj najveći kult na njemu posvećenim dernecima (Kumrove…) i ime toga zločinca prlja najljepše i najvažnije toponime hrvatskih gradova, na primjer: Trg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nosi ime međunarodno proglašenog velezločinca maršala Tita.
- Europska Unija je obvezala Hrvatsku na sprovedbu Rezolucije 1481 o osudi svih totalitarizama (komunizma!!!). Hrvatski sabor je usvojio EU rezoluciju 1481, ali je Hrvatsko pravosuđe i drugi nadležni vlastodržci ne sprovode. Dakle EU mora preuzeti nadzor nad nepouzdanima – odgovarajućim sprovoditeljima njenih rezolucija i srodnih akata, koji se odnose na Hrvatsku.
- Dobro nam je poznata spekulacija Vlade RH (Zorana Milanovića) i Hrvatskog pravosuđa glede “Lex Perković” i čitavog niza urgencija od strane EU pa ne ću ovdje trošiti riječi na taj hrvatski neposluh…
Na kraju pitanje: Zašto Hrvatski narod bira u sve vlasti ovakove neodgovorne pa i nesposobne političare. Iz njihovih partijskih i stranačkih usta čujemo svakodnevno da se oni bore za preuzimanje ili oduzimanje vlasti jedni drugima, a ne za službu svome Hrvatskom narodu i domovini – državi Hrvatskoj. Nota bene!
Mr.sc. Dragan Hazler – hrvatski djelatnik
Nema komentara:
Objavi komentar