Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka
Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva pravosuđa nije u stanju ostavariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu. Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države članice EU dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu, pravo žalbe, pravo na pritužbu. Pema međunarodnom pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu ostvarivanja onih prava koja mu dodjeljuje EU.
Koliko se u Hrvatskoj poštuje međunarodno i europsko pravo najlakše je uočiti iz sudske prakse. U nekim pravnim postupcima i iz sudske prakse više nego žestoko nameću se pitanja, dovodi li očigledno neujednačena sudska pravna praksa u pitanje i pravo na poštenje suđenje kao i do diskriminacije stranke pred javnim tijelima, tj. pred sudom?
Vrlo visok stupanj neujednačenosti sudskih presuda, kao i pitanje donošenja presuda i rješenja suprotno zakonskim odredbama koji su na snazi nameće dodatno pitanje; Trebaju li suci imati neprikosnoveno pravo postupanja bez ikakve odgovornosti tj. bez nadzora zakonitosti njihovih odluka od strane neovisnih i stručnih tijela u RH?
Iz brojnih podnesaka upućenim Ministarstvu pravosuđa, Državnom pravobranitelju, Ustavnom sudu, Saboru Republike Hrvatske i drugim tijelima koja su prema Ustavu zadužena brinuti o zajamčenim pravima građana RH, očigledno je da se oni gotovo uvijek opravdavaju činjenicom da je sudstvo neovisno, te da nisu ovlašteni komentirati ili kritizirati odluke sudaca. A što kad je žrtvama onemogućen pristup sudu, uskraćeno pravo na žalbu, što kad se u istoj stvari pred istim sucem različito rješavaju predmeti ovisno o tome koja je stranka pred sucem? Tko u Hrvatskoj, ili točnije koja institucija u Hrvatskoj može zaštititi žrtvu pravosuđa ako su njena prava povrijeđena nezakonitim postupanjem suca, diskriminacijom, nejednakošću pred sudovima, onemogućavanjem pristupa pravosuđu zaštitom svojih prava pred sudom – žalbom, tužbom, prigovorom?
Svaka je država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija dužna osigurati svojim građanima PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE. Tako je u slučaju „Belan“ Europski sud za ljudska prava utvrdio da „visok stupanj neujednačenosti presuda o istom pravnom pitanju, i nemogućnost osiguranja konzistentne prakse suđenja vrijeđa zahtjev pravne sigurnosti koja se ubraja u konstitutivne elemente jedne pravne države.“
Pravo na pošteno suđenje sadržano je u prvom stavku čl. 6. Europske konvencije koji u prijevodu na hrvatski jezik glasi;
„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.”
Država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija, poštujući aspekte prava na pošteno (pravično) suđenje (fair) dužna je osigurati slijedeće elemente u sudskom postupanju;
– pravo na pristup sudu
– pravo na pravnu pomoć
– pravo na procesnu ravnopravnost
– pravo na javno i kontradiktorno suđenje
– pravo na saslušanje
– pravo na dokaz
– pravo na javnu objavu presuda
– pravo na sud ustanovljen zakonom
– pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju
– pravo na suđenje u razumnom roku
– pravo na učinkovitu ovrhu presuda
– zabrana arbitrarnog postupanja
Pravo na pristup sudu po praksi Suda može biti povrijeđeno i nemogućnošću da stranka uloži žalbu (pravo na pravni lijek), i nemogućnošću da se provedu u djelo sudske odluke.
Pravo na pristup sudu mora biti zajamčeno ne samo formalno i u načelu, već se mora i u konkretnom slučaju omogućiti da se ono faktički ostvari. Pravo na pristup sudu povrijeđeno je i u onim slučajevima kada stranke koje si ne mogu same priuštiti pravnu pomoć, nisu mogle osigurati pravo na besplatnu pravnu pomoć, iz razloga jer je zbog nedostatne pravne pomoći osoba bitno ograničena u sposobnosti da učinkovito brani svoja prava i interese.
Čitav sustav procesnih prava iz čl. 6. Europske konvencije počiva na ideji djelotvorne pravne zaštite. To je moguće samo ako ta zaštita bude ne samo zakonita, već i pravodobna.
Po odredbama mjerodavnog prava od države se može tražiti naknada štete koju je stranka (žrtva) pretrpjela, ako su njena tijela takvu štetu bila dužna spriječiti.
Pravo na pravni lijek
Člankom 13. Konvencije čija potpisnica je i Republika Hrvatska zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu“
Pravni lijekovi u zemljišno-knjižnom pravu, u kojem je pravni lijek jedino pravno sredstvo zaštite prava vlasništva ili sprječavanja povrede prava uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljšno knjižnom postupku dopuštena žalba kao redovni pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena. Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja donesena u zemljišnoknjižnom postupku. U žalbi se ističu uočene povrede, tj. navodi se da je pobijano rješenje nepravilno, jer je s obzirom na zemljišnoknjižno stanje, prijedlog, njegove priloge, i ostale spise dopušten upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene odredbama zemljišnoknjižnog prava. Stoga će žalba biti osnovana kad se, s obzirom na zemljišnoknjižno stanje, prijedlog za upis te priložene isprave, dopustio i proveo upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom.
Svrha žalbe u zemljišno knjižnom postupku jest otkloniti posljedice pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na osnovi kojih je proveden upis).
Ustavni sud u svojim odlukama ističe da je člankom 120. stavkom 1 ZZK-a propisano da se rješenje u zemljišnoknjižnom postupku dostavlja predlagatelju, odnosno njegovom punomoćniku i osobama na čijoj se nekretnini stječe knjižno pravo i čija se knjižna prava prenose, opterećeuju, ograničavaju ili ukidaju, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. Točnije, zemljišnoknjižno rješenje, sud je dužan dostaviti svim fizičkim ili pravnim osobama čija bi prava upisom mogla biti povrijeđena.
Prema stajalištu Ustavnog suda RH, sudski se postupci moraju provoditi sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18 st. 1). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.).
Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava)!
Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano sudsko rješenje. Takvo rješenje zapravo upućuje na zaključak da nije utemeljeno na zakonu (čl. 19. st. 1 Ustava), a što ima za posljedicu da se ni samo ustavno pravo na žalbu ne može na učinkovit način ostvariti (čl. 18. st. 1 Ustava). Uskraćivanjem strankama pravo na pravni lijek došlo je do povrede ustavnog prava na isticanje pravnih lijekova, ali i do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno druge osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu (sukladno zakonskim odredbama) u daleko povoljnijem položaju od onih kojima je to pravo uskraćeno od strane suda.
Pravo na žalbu, pravo na pravično i pošteno suđenje, pravo na pristup sudu, učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja eventualno samovolju te omogućuje da se načini kontrola da li se službena osoba pri donošenja Rješenja i vođenju postupka rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti, i postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da dođu do što lakše zaštite svojih prava, vodeći dakako računa o tome da ostvarenje njihovih prava bude u sladu sa važećim propisima i Ustavom.
Nedostava Rješenja i uskrata prava na djelotvoran pravni lijek suprotna je i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (OUN 10. prosinca 1948) koja u članku 8. govori o pravu svakoga na učinkovito pravno sredstvo. Žalbom na rješenje suda prvog stupnja stranka može u drugostupanjskom postupku ili u upravnoj tužbi uspješno pobijati osporeno rješenje, braniti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. U protivnom joj je onemogućena ili bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu (čl. 18. Ustava).
Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alterantivnog rješavanja sporova, te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu. Također, prema pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu zaštite svojeg prava. U najširom smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti i sve radnje pravnih subjekata budu usklađeni sa zakonom. Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva nije u stanju ostvariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu.
Načelo zakonitosti ima dva aspekta; 1. formalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude donesen od strane organa koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan za njegovo donošenje, te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom, i 2. materijalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim. U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno i/ili materijalno. Zakonitost općih pravnih akata ispituju i kontroliraju prije svega ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova koje stranke podnose u sudskim i upravnim postupcima u ostavarivanju svojih prava.
Sudski poslovnik IZGLED SUDSKOG RJEŠENJA
SUDSKO RJEŠENJE MORA BITI SASTAVLJENO SUKLADNO ODREDBAMA SUDSKOG POSLOVNIKA, I U NJEMU MORAJU BITI SADRŽANI SVI ELEMENTI KOJI SU ZAKONOM PROPISANI
Članak 62.
(1) Sudske odluke i ostala pismena pišu se pismom Times New Roman, veličine 12 pt, na papiru veličine A4.
(2) Presude, važnija rješenja i odluke drugostupanjskog suda uvijek se pišu na cijelom listu, s ostavljenim slobodnim prostorom širine 2,5 cm od gornjeg i donjeg, desnog i lijevog ruba papira, bez proreda, s time da pojedini dijelovi odluke (uvod, izreka i obrazloženje) budu vidljivo odvojeni.
(3) Izvornik odluke piše se samo na jednoj stranici. Ako je odluka sastavljena od više listova, svi će se listovi spojiti prošivanjem ili lijepljenjem.
(4) Na presudama i rješenjima kojima se dovršava postupak u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se »U IME REPUBLIKE HRVATSKE «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »P R E S U D A«, odnosno »R J E Š E NJ E«.
(5) U ostalim sudskim odlukama u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se »REPUBLIKA HRVATSKA «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »R J E Š E NJ E«.
(6) U gornjem desnom kutu u svim odlukama stavit će se poslovni broj spisa i podbroj pod kojim je donesena odluka. Ako se odluka sastoji od više listova, poslovni broj i podbroj pod kojim je donesena stavlja se na svaki list u gornjem desnom kutu.
(7) U uvodu odluke, koju je donijelo vijeće, navode se imena svih članova vijeća, počevši od predsjednika vijeća.
(8) Ispod uvoda, a iznad teksta izreke, označit će se u posebnom redu, malim rastavljenim slovima bez podebljavanja, kakvu je odluku sud donio (»presudio je«, »riješio je« i sl.). Ispod izreke, a prije početka obrazloženja, stavlja se naslov »Obrazloženje« velikim početnim slovom, bez rastavljanja i podebljavanja.
(9) Ispod teksta obrazloženja, na sredini stranice stavlja se mjesto i datum objavljivanja odluke odnosno donošenja, a na desnoj polovici stranice potpis predsjednika vijeća ili suca pojedinca (ime i prezime), dok se na lijevoj polovici stranice stavlja potpis zapisničara, ako je to propisano pravilima odgovarajućeg postupka.
(10) Sudski pečat stavlja se lijevo od potpisa predsjednika vijeća ili suca pojedinca.
Članak 63.
(1) Na sudske dopise, zamolnice, potvrde, kao i na pozive odnosno rješenja koja nemaju poseban uvod stavlja se u gornjem lijevom kutu službeni naziv suda i njegovo sjedište. Poslovni broj spisa stavlja se u gornjem desnom kutu, a datum donošenja odluke, sastavljanja dopisa i slično u sredini ispod napisanog teksta.
(2) Sudski poziv ovjerava se pečatom suda i potpisom službenika koji je poziv sastavio. Potpis se stavlja ispod štambilja ili štampanog otiska koji sadrži ime i prezime predsjednika vijeća odnosno suca koji je naredio pozivanje i štambilja »za točnost otpravka«.
(3) Na akte sudske uprave, u gornjem lijevom kutu, stavit će se grb i naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda, a ispod toga naziv »Ured predsjednika suda« (»Predsjednik suda«). Ispod te oznake navest će se poslovni broj spisa te datum izrade akta. Kratki sadržaj akta (»predmet«) stavlja se s lijeve strane, ispod adrese primatelja.
3. Izvornici i prijepisi sudskih odluka i pismena
Članak 64.
(1) Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, nalog, potvrda, isprava i slično, sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, suca istrage, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika, ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Izvornici odluka, nagodbi i ostalih pismena zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerenom prijepisu (otpravak), odnosno u ovjerenom prijevodu ako je zahtjev za izdavanje odluke na jeziku nacionalne zajednice ili manjine utemeljen na zakonu ili međunarodnom ugovoru.
(3) Potvrda i isprave sastavljene kod suda izdaju se strankama u izvorniku, a za sudski spis zadržava se prijepis (kopija) izvornika.
Članak 65.
(1) Otpravak je prijepis izvornika ili dodatni ispis koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama.
(2) Na svim otpravcima stavlja se ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v. r.). Ispod toga stavlja se potvrda o ovjeri točnosti otpravka koja glasi: »Za točnost otpravka – ovlašteni službenik«. Potvrdu potpisuje upravitelj sudske pisarnice ili drugi ovlašteni službenik uz stavljanje službenog pečata suda.
Članak 66.
(1) U sve izvornike i otpravke odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovnog pravnog lijeka, ispod potpisa predsjednika vijeća ili suca, stavit će se uputa o pravnom lijeku.
(2) Uputa o pravnom lijeku sadrži uputu o tome kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te kome i u kolikom broju primjeraka se može podnijeti.
Članak 67.
Kad je podnesak, kojim se traži izdavanje rješenja o ovrsi, rješenja o privremenoj pljenidbi, platnog naloga i tome slično tako sastavljen da sadržaj prijedloga potpuno odgovara tekstu rješenja koje bi se trebalo donijeti i kad je takav podnesak podnesen u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, rješenje o prihvaćanju prijedloga može se donijeti i stavljanjem štambilja na primjerku podneska.
Pravni lijekovi na europskoj i međunarodnoj razini
Ako pojedinac nije uspio na sudu na nacionalnoj razini, može se obratiti tijelima na europskoj ili međunarodnoj razini. Sud pravde Europske unije (CJEU) može odlučivati o slučajevima povrede prava EU-a. Pritužbe o kršenju ljudskih prava češće se upućuju na ECtHR, koji nadzire poštivanje Europske konvencije o ljudskim pravima. Europski odbor za socijalna prava (ECSR) također može zaprimati “kolektivne” pritužbe od pojedinih organizacija o kršenju Europske socijalne povelje. Tijela Ujedinjenih naroda također mogu odlučivati o pritužbama koje se odnose na kršenje UN-ovih ugovora u području ljudskih prava, ako je država pristala na postupak.
Ove institucije imaju i svoja pravila o pravu na podnošenje tužbi, što pojedincima otežava pristup međunarodnom sudu. CJEU ima stroga pravila, ECtHR ima izuzetno velik broj predmeta, što uzrokuje kašnjenje u donošenju presuda. ECSR bavi se isključivo pritužbama pojedinih organizacija a ne pojedinaca. Tijela UN-a dostupnija su po pitanju troškova jer ne zahtijevaju da pojedinca zastupa odvjetnik. Međutim, njihove odluke nisu pravno obvezujuće.
Autor; Nada Landeka
Nema komentara:
Novi komentari nisu dopušteni.