“Izolacija” na psihijatriji nije dijagnoza, to je lijek za nepodobne
Nakon niza objavljenih afera o prisilno hospitaliranim ljudima; Zdenka Kvesić, Branko Kakarić, Marko Francisković, Marko Pranklin, Ana Maria Braim, a i dr., o osobama koje su protiv svoje volje smještene na psihijatrijskim odjelima diljem zemlje, a najviše u Vrapču, u našu redakciju pristižu različite priče sa identičnim problemom. Liječenje protiv volje prisilno zadržane osobe, sumnja u zakonitost postupanja i u kršenje Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, kršenje međunarodno priznatih, usvojenih i potpisanih Konvencija – Havajske deklaracije, Tokijske deklaracije, Lisabonske deklaracije, te Opće deklaracije o ljudskim pravima, kao i dr. Konvencije koje su iznad Ustava RH.
Svoju šokantnu životu priču poslao nam je i gospodin Drago Reščić. Rođen je u Zagrebu gdje i živi. Više puta je prisilno hospitaliziran u bolnici Vrapče gdje su primijenjene prema njemu razne prisilne mjere zbog odbijanja hospitalizacije.
2004 godine su mu prišili dijagnozu Shizohrenija. Za vrijeme prisilnog zadržavanja u psihijatrijskoj bolnici Vrapče skoro je više puta umro od lijeka Haldola i Modiena. U bolnici je dobivao ampulu moditena-depo i akineton. Nakon nekog vremena pušten je na vikend uz terapiju moditenom.
Kod kuće mu se cijelo tijelo ukočilo, dolazilo je do zastoja disanja jer je snažan grč pritisnuo plućni ošit. Reščićeva majka pozvala je centralu hitne pomoć i zatražila pomoć. Dali su joj upute da ga doveze u najbližu bolnicu. Zajedno s najboljim Draginim prijateljem spustila ga je u auto i krenula uspaničena do bolnice. Na putu prema bolnici pri brzini od 180 km/h naletjela je na dugačku svatovsku kolonu, pri čemu je, od panike Dragina majka izgubila koncentraciju, noge su joj se sledile od straha i zamalo su doživjeli prometnu nesreću.
Na sreću, trenutak panike brzo je prošao, majka se snašla i nastavila voziti po pločniku sa upaljena 4 upozoravajuća žmigavca.
Do dolaska pred KBC Dubrava Reščiću je bilo sve gore. Usve su mu posve poplavile. Uvevši ga u hitnu, zaprimili su ga odmah kao hitan slučaj te mu dodatno dali dvije ampule akinetona od čega mu se tijelo opustilo od neopisivog bolnog grča. Počeo je konačno disati punim plućima.
Liječnici su napali majku, zašto nije zvala hitnu pomoć koja bi došla na kućnu adresu, jer je pacijent mogao umrijeti u autu zbog čega bi ona kazneno odgovarala kao krivac za njegovu smrt. U vozilu hitne pomoći, u slučaju drastičnog pogoršanja prestanka disanja imao bi mogućnosti odmah dobiti kisik, dok tu mogućnost u osobnom automobilu nije imao.
Naravno da se majka suprotstavila optužbama objasnivši da se hitna pomoć nije željela odazvati na poziv, već su preporučili da ga majka osobno doveze u bolnicu.
Drago Reščić hospitaliziran je taj dan na odjelu šefa dr. spec. Med Haida koji ga je izvještačio da se radi o kroničnom duševnom bolesniku, što uopće nije istina. Na temelju specijalističkog mišljenja dr. Haida sudac je produžio liječenje na psihijatriji.
Autor istinite priče; Drago Reščić
Prof. dr. Vlado Jukić, predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva i ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, opovrgava optužbe kojima je Psihijatrijsku bolnicu Vrapče zasula javnost i priče ljudi zadržanih protiv njihove volje.
“Posljednji put kada je psihijatrija iskorištena u političke svrhe, kako bi se nekog “iz viših razloga” smjestilo na psihijatrijsko liječenje, koliko ja znam, bilo je u doba “Univerzijade”, kada je određeni broj ljudi smješten na psihijatriju u izolaciju, kako ne bi radili eventualne probleme po gradu Zagrebu.
Kako termin “izolacija” u psihijatriji nije nikakva dijagnoza, ti ljudi nisu smjeli biti hospitalizirani već se “izolacija” koristila u političke svrhe. Od 1970. do Univerzijade bilo je 50-ak takvih “pacijenata” – kaže prof. dr. Vlado Jukić, predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva i ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu.”
U javnosti su se dramatičnim apelom oglasile brojne nevladine udruge koje tvrde da u Hrvatskoj i zdrave ljude zatvaraju na psihijatrijske odjele.
“Prisilna hospitalizacija u psihijatrijske klinike u Hrvatskoj, manje-više, redovita je pojava i nitko oko nje ne diže poveliku viku i graju” – izjavio je dr. Jukić za Slobodnu Dalmaciju.
“Imamo često pozive gdje članovi obitelji traže da u ustanovu smjestimo nekog njihovog psihotičnog člana. U psihijatriji je uvijek bilo i bit će prisilnih hospitalizacija. Onaj tko drugačije tvrdi, ili ne zna psihijatriju ili je zločest. Prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama svaka osoba koja zbog svoje duševne bolesti ugrožava sebe ili druge, ili može sebi ili drugima narušiti zdravlje, može se protiv volje prisilno hospitalizirati – objašnjava dr. Jukić.
No psihijatar, nastavlja ravnatelj Vrapča, prisilno hospitaliziranu osobu može zadržati samo 48 sati na promatranju.
– Ako prisilno hospitalizirana osoba pristane na liječenje, sve je u redu, ali ako hospitalizaciju takva osoba odbija i nakon 48 sati, a psihijatar smatra kako je bolničko liječenje nužno, liječnik o tome mora izvijestiti sud. Tada je sudac dužan posjetiti prisilno hospitaliziranu osobu i s njome obaviti razgovor. Ako je potrebno psihijatrijsko vještačenje, sudac mora naložiti to vještačenje i prisilno hospitaliziranoj osobi dati odvjetnika po službenoj dužnosti. Nakon toga, sudac u roku od osam dana mora donijeti odluku – ističe dr. Jukić.
“Naravno, ima puno psihijatrijskih slučajeva koji negiraju svoje oboljenje. To najčešće rade oni koji pate od shizofrenije, teške depresije, alkoholičari, ovisnici, oni s paranoidnim shizofrenijama, manični bolesnici” – napominje dr. Jukić.
hazud.hr
VEZANI ČLANCI :
Nema komentara:
Objavi komentar