NADA LANDEKA; PRAVO I PRAVDA U REPUBLICI HRVATSKOJ

PRAVO I PRAVDA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Posted on 08.05.2013 by tajnik

Ustavna načela u Republici Hrvatskoj kao jedinstvenoj i nedjeljivoj
demokratskoj i socijalnoj državi u kojoj svatko ima prava i slobode,
neovisno o društvenom položaju i u kojoj su svi građani pred zakonom
jednaki, sve više predstavljaju mrtvo slovo na papiru.

Vlasništvo, pravo na dom, obitelj, pravo na rad i plaću iz rada
svetinja su zagarantirana Ustavom RH i temeljno pravo svakog čovjeka u
RH.  Da bi vodili normalan obiteljski život građani moraju živjeti i
raditi zaštićeni i sigurni. Iako tu zaštitu naš zakonski okvir
nominalno pruža, patrijarhalne društvene norme koje proizvode
nejednakost i čine siromašniji socijalni sloj građana nižom ili
potlačenom društvenom skupinom, duboko prodiru i u pravosudni sustav.
U praksi to znači da formalno uspostavljena vladavina prava i uređeni
pravni okvir, ne garantiraju i pravedan institucionalan sustav i
jednaku dostupnost prava.

Sudeći prema stečenom iskustvu i prikupljenim podacima u direktnoj
komunikaciji sa žrtvama pravosuđa zaključujemo da svi napori usmjereni
k promjenama nabolje i sav novac ovog svijeta koji se ulaže u
poboljšanje stanja u pravosuđu neće i ne može uvjeriti građane da se
nešto bitno mijenja. U boljitak  ih može jedino uvjeriti korjenita
promjena u funkcioniranju pravosuđa, primjena i poštivanje zakona
pravosudnih djelatnika  na principu jednakosti i bez diskriminacije.

Neujednačenost sudske prakse kao glavni pokazatelj diskriminacije i
nejednakosti građana ped zakonom jedan je od glavnih uzroka
nepovjerenja građana u pravnu državu i politički sustav. Bez tog
povjerenja i bez funkcionalnog pravosuđa bitno se pogoršava i
socijalno-egzistencijalni status građana, njihov moral, volja za
životom a nefunkconalnost i sporost pravosudnog sistema često dovodi i
do samoubojstava ili do nagle smrti.  Žrtava pravosuđa svakim je danom
sve više. Pravo i pravosuđe u službi su onih koji imaju moć i drže
vlast.

Prva prepreka pri zaštiti ljudskih prava i ostvarivanja pravde u
pravnom procesu u Republici Hrvatskoj je dugotrajnost i mučnost
sudskog postupka.

Na drugom mjestu je pravna nejednakost i nejedinstvena primjena zakona
prema svim građanima RH.

Treći veliki problem je korupcija i to u svim segmentima društva.
Nepotizam objedinjen s korupcijom sprječavaju pravedan sistem i
satisfakciju oštećenim žrtvama kriminala.  Nezakonite i krivotvorene
odluke sudova i državnog odvjetništva se ne ukidaju, a štetne
posljedice traju sve do danas.

Raspletom privatizacije i pretvorbe i provedenih manipulacija,
oduzimanjem financijske koristi stečene tim manipulacijama,
sankcioniranjem onih koji su počinili kriminalne radnje u pretvorbi,
privatizaciji i ratnim profiterstvom, saniralo bi se više od polovine
duga Hrvatske, a možda i u cijelosti. Svatko tko ima i malo želje i
truda lako može utvrditi tijek kolanja novca i imovine, kroz
privatizaciju i pretvorbu društvenog vlasništva u privatno, kao i kroz
kupnju poduzeća zajedno sa imovinom za jednu kunu, potom osnivanja
društava kćeri koja su se dodatno zaduživala kod Fondova i HBOR-a, ili
su im davana državna jamstva, a na kraju, rezultat je uvijek jednak.
Tvrtke su propadale i propadaju, imovina se prenosila i prenosi u
zdrave tvrtke, a dugovi se nisu vraćali i ne vraćaju se. Dokaz tome je
i najnoviji proces tzv. Predstečajne nagodbe, koja očito opet, po ne
znam koji puta pogoduje velikim dužnicima.  Velikim dužnicima
opraštaju se veliki iznosi dugovanja, i odobravaju im se reprogrami,
mali dužnici se guše i gase,  rasprodaje im se, ili bolje reći otima
imovina po sistemu “Velika riba jede malu” ili po jeziku poslovnih
ljudi Europe “Big Bear Hug”. Po njihovom tumačenju taj izraz
predstavlja  čin čvrstog zagrljaja dok ne uguše protivnika ili
konkurenciju.

Sve ove prethodno nabrojane dugove, sanaciju propusta državnih
službenika, intervencije, deložacije, i sl. plaćaju građani Hrvatske.
Ne samo oni!  Plaćaju mrtvi, živući, i budući, i tko zna koliko još
pokoljenja će plaćati grijehe svih onih koji su se pomamili za punom
zdjelom zvanom “Hrvatska”.

Slijedeći veliki problem je naplata potraživanja. Ovaj problem
najbitniji je opet građanima, obrtnicima i malim poduzetnicima. Sudske
pristojbe su dvostruko veće nego prije nekoliko godina. Odvjetničke
tarife toliko su visoke da ih i dobrostojeći građanin, obrtnik ili
poduzetnik, čak i da štedi cijeli život ne može plaćati. K tome su
nadodali i obvezu plaćanja javnog bilježnika kod podnošenja ovrha,
brojnih ovjera i slično, a naplata je i nadalje neizvjesna.
Odvjetničke troškove je teško, pa čak i nemoguće podmirivati
unaprijed, tj. prije okončane naplate potraživanja.  Kod izgubljenog
spora, stranka plaća skupe odvjetničke troškove i svoje i druge
strane, a koji troškovi nerijetko premašuju i utuženu glavnicu, dok
odvjetnici – ne snose odgovornost zbog izgubljene parnice. Često niti
ne obavještavaju klijenta o pristiglim sudskim rješenjima i odlukama,
nerijetko zaborave podnijeti žalbu ili podići rješenje,  klijenta drže
u uvjerenju kako  je odvjetnik baš sve  poduzeo, dok istovremeno
klijent trpi veliku štetu.  Čak i kad se svi troškovi  prema
odvjetnicima  podmire, dužnik još uvijek može izbjeći svoju obvezu,
samo ako to želi, i ako mu u tome pripomognu službenici državnog
aparata.

S druge pak strane posjedujemo  brojne dokaze kako se kazneno,
parnično i ovršno – gone nedužnici ili nevini.  Tu bi primjena
jednakosti u postupanju, primjena Građansko pravne konvencije i
Konvencije protiv korupcije  značajno doprinijela pravdi, koja je za
sad teško dohvatljiva.

U Hrvatskoj je broj nezaposlenih dosegao 400.000.  Natalitet je u
drastičnom padu. Hrvatsku godišnje napušta između 5 i 13 tisuća mladih
ljudi, a svake godine oko 10.000 ljudi umre više nego što ih se rodi.
Na trend napuštanja zemlje ne utječe samo nezaposlenost, iako je ona
prvi razlog. Nezaposlenost je proizvod nefunkcioniranja cjelokupnog
sistema, nezaštićenost malih i srednjih poduzetnika, veliko porezno
opterećenje, pritisak na vlasnike tvrtki sa skupocjenim zemljištima
koji su izloženi problemima radi toga da što prije zatvore vrata
svojih tvrtki a da njihova imovina konačno dođe na prodaju za
najpovoljniju cijenu.  Ove okolnosti potiču povećanje kreditnih
zaduženja koja se često ne mogu uopće realizirati u bankama, pa
kreditni aranžmani u tzv “kreditnim uredima” cvjetaju. U tim
nedozvoljenim transakcijama osiromašeni građani ostaju i bez ono malo
imovine što im je još preostalo, a možda je i naslijeđeno od djedova,
baka ili roditelja. I tu dolazi do pravne nejednakosti, jer zakon se
ne provodi jednako u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Velikoj Gorici, Dugom
Selu. Ista tužba s istim meritumom neće biti jednako riješena u svim
gradovima, negdje će biti odbačena, negdje poslana na preinaku, dok je
u drugom gradu pak riješena pozitivno.  Ista situacija je i sa
zabilježbama u zemljišnim knjigama. Što je u pojedinim gradima moguće,
u Zagrebu je često nemoguće, a zna se dogoditi i obratno. Sve zavisi
od osoba koja podnose prijedlog i od referenta koji taj prijedlog
rješava.

Osim nezaposlenosti postoje i brojni drugi razlozi napuštanja zemlje,
odlaskom u inozemstvo u nadi da će tamo bar malo biti bolje:

1. Kreditni uredi (lihvarski ugovori) prouzročili su da su građani
ostali bez imovine. Preko 50.000 ljudi, a vjerovatno i više je
potpisalo lihvarske ugovore sa tzv. “kreditnim uredima” čiji
djelatnici su trenutno pod istragom i to već punih godinu dana.
Ostajanjem bez imovine, građani su  ostali i bez sredstava za život,
prisiljeni su tražiti neko rješenje, pa i izvan Hrvatske.

2. Ovršni zakon – koji ne ide na ruku dužnika (ovršenika)
ovrhovoditelju daje snagu egzukutora. U ovršnim postupcima primijećene
su brojne zlouporabe. Od navođenja krivih z.k. čestica, vođenja
dvojnih z.k. uložaka, pokretanja ovrhi temeljem Sporazuma koji se ne
odnose na ovršenika, zabilježbe spora ili ovrhe na nekretninama
temeljem rješenja koji se uopće ne odnose na stranke i slicno. Pri
rješavanju ovršnih postupaka, pri podnošenju žalbe, treba biti vrlo
pažljiv i doslovno pratiti svaku riječ i brojku, jer upravo tu negdje
krije se zamka koja vas već sutra može koštati – deložacije. Glavnu
ulogu u tim igrama igraju suci i odvjetnici, pa je jedinstvena
primjena zakona, zaštita ustavnih prava građana – upravo tu najvažniji
element.

3. Ulaganje i investicije su nesigurne, investicije propadaju, a
investitori najčešće na kraju ostaju osiromašeni i postiđeni – zbog
vjere kojom su krenuli u poslovne poduhvate. Bez pravne zaštite teško
da se može očekivati napredak u tom smislu, osim ako vam se posreći,
pa vam Država da garanciju od 5.000.000,00 eur prije nego krenete u
investiciju.

4. Pravda, jednakost i jednak status pred sudovima – za sve, to bi
trebao biti slogan. Ovaj dio još nije riješen pred hrvatskim sudovima.
Postoje privilegirani i oni koji to nisu. Takav princip rada teško
oštećuje nepravedno optužene, nepravedno kazneno prijavljene,
nezakonito  ovršene jer oni koji su nezakonito postupali – ne snose
posljedice.

5. Krivotvorena i nezakonita sudska rješenja (njihova pravomoćnost,
odnosno njihov pravni značaj) – ignoriraju se, otima se imovina pomoću
krivotvorenih i nezakonitih sudskih rješenja – iako zakon jasno
propisuje TAKVA RJEŠENJA SU NIŠTAVA I PRAVNO GLEDANO NE POSTOJE,
(moraju se ukinuti po službenoj dužnosti), A GOTOVO NITKO OD SUDACA NE
PRIMJENJUJE TAJ PROPIS.

6. Ignoriranje kaznenih prijava i podnesaka, nepridavanje značaja
prigovorima, isprike da nisu nadležni, ili da se na suca ne smije

vršiti pritisak, odnosno da su suci autonomni u donošenju odluka,
svakim danom sve više građane RH dovodi u nezavidnu i tešku situaciju
jer i oni koji se odluče na prijave kaznenih djela bivaju izloženi
teroru i podsmijehu, i sami sebi donesu presudu – uslijed činjenice da
ih nitko ne štiti.

7. Imunitet koji sucima omogućuje činiti propuste, greške i zlouporabe
dužnosti – ne smije se primjenjivati u svim okolnostima. Sudac koji je
postupio na štetu stranke kršeći zakon odnosno ne poštujući ga, i
donio odluku koja nije po zakonu ne može imati imunitet, niti takva
odluka smije egzistirati, i na njoj se ne može i ne smije bazirati
nečije pravo.

Kako u velikom postotku pratimo nezakonitosti sudskih odluka, potpuno
je evidentno da takve odluke proizvode žrtve, a da je njihove propuste
jako teško sanirati. (Samoubojstva, ubojstva, rasute obitelji,
nervozu, napadaje panike, stres, srčane i moždane udare, djeca su zbog
teških situacija u obitelji sve više opredjeljuju za drogu, a odrasli
za alkohol i sl.) što sve nepovratno vodi k potpunom uništenju Države
i njenih građana.

Među građanima dolazi do frustracije i generalne apatije koja
rezultira oslabljenim društvom. Korupcija oslabljuje gospodarski
napredak, osiromašuje državni proračun, odbija vanjsku investiciju,
pridonosi općem nezadovoljstvu građanstva te stvara sve veću socijalnu
nejednakost.

U Hrvatskoj je ZKP-om jasno propisano da se kazneno odgovara za
činjenje kaznenog djela, ali jednako tako i za nečinjenje ničeg po
saznanju za postojanje kaznenog djela. Za greške pravosudnih
djelatnika ne odgovara nitko, pogotovo ne kazneno, dijeljenje pravde
je selektivno i ovisi o dnevno političkim zbivanjima.

Pristup pravosuđu u Europi prema dosadašnjim iskustvima, kao i rad
navodnih monitora, za koje tijekom godina još nismo utvrdili gdje se
stvarno nalaze, pokazuje i dokazuje da Europa ima interes neke
probleme u Hrvatskoj i previdjeti. Europska komisija se pravda izlikom
da oni rješavaju probleme na nivou država, dok Europski sud za ljudska
prava, po sucu iz Hrvatske koji odlučuje o povredama prava u
Hrvatskoj, odbija i po pet tužbi u jednom danu, i to pismom potpuno
identičnog sadržaja, potpisa i datuma, gotovo svim podnositeljima
tužbi. Što to dokazuje?  Da ni Europski sud u Strasbourgu ne poštuje
Konvenciju o ljudskim pravima ili da Europa svim snagama želi “uzeti
Hrvatsku pod svoje” pa makar pri tome morala i zažmiriti na kriminal,
korupciju i nezakonito postupanje  u pravosuđu? Pravo na fer sudski
proces, i uočene nepravilnosti u sudskim postupcima, kažnjava kao malu
djecu – packama?

Prema najnovijim podacima u Hrvatskoj je siromašno oko 20,6 % građana,
ali zbog “mira u kući” ta se brojka gura pod tepih i o njoj naše
vlasti nerado govore.
Međutim, to je postao itekako ozbiljan društveni i socijalni problem
jer gotovo trećina naših građana živi u siromaštvu. Među njima su
umirovljenici, nezaposleni, obitelji s većim brojem djece, ali i oni
koji rade mjesecima a ne dobivaju plaću. U Hrvatskoj se svake godine
ubije prosječno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi
nekoliko pokušaja, a na svakog od njih dolazi još tri osobe koje o
samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju.

Uzroci samoubojstvima i smrtnosti su najčešće zaduživanja kod kamatara
i lihvara i nemogućnost da se dugovi vrate. Tome svjedoče i porazne
statistike MUP-a prema kojima se broj lihvara tijekom protekle dvije
godine čak utrostručio.  Pojačala se i protupravna naplata, koja opet
proizvodi žrtve jer dolazi do brojnih manipulacija prema dužnicima.

Ozljede, ozbiljno narušeno zdravlje, ili ubojstvo zbog prilika u koje
su građani dospjeli – odnosno izazivanje i prouzročenje istih teško je
kazneno djelo. I narušavanje nepovredivosti doma – kazneno je djelo, a
sudski ovršitelji upadaju u domove bez ikakve zadrške, i najčešće se
krajnje ponižavajuće ponašaju prema dužnicima.

Ovršni postupci, nezakonito postupanje  i povrede ljudskih prava u
ovršnim postupcima – u nastavku…..

OVRHE I OVRŠNI POSTUPCI – U PRAKSI

Iz prakse, i uočenih problema u ovršnim postupcima i postupcima zaštite prava vlasništva, a kroz djelovanje Udruge Veronika Vere za zaštitu žrtava pravosuđa,  utvrđeno je da suci u ovršnim postupcima često brkaju pojmove i ne primjenjuju razliku između ovrhovoditelja i predlagatelja osiguranja – već ih poistovjećuju, što nije u skladu sa Zakonom.

Također, prema Ovršnom zakonu, sudionik ili treća osoba koja polaže pravo temeljem valjanog pravnog posla – na stvar ili pravo, odnosno nekretninu, nema gotovo nikakva prava, iako je prethodno uložio i novac, rad i trud. Dok stjecatelja  nekretnine pritišću obveze koje prate nekretninu već od samog trenutka sklapanja Ugovora o kupoprodaji, ili nekog drugog ugovora, država mu uskraćuje njegovo osnovno pravo vlasništva samo iz razloga jer je uknjižba iz nekog razloga trenutno neprovediva. No,  takva situacija nikako ne bi smjela utjecati na PRAVO – KOJE JE ZAJAMČENO USTAVOM – tj. pravo vlasništva.

Tijekom provedbi ovršnih postupaka i pri razotkrivanju kriminalnih radnji Banke se ne bi smjele pozivati na bankarsku tajnu, već bi trebale pomoći pri razotkrivanju kriminala i korupcije.

Često se u ovršnom postupku zlorabi snaga ovrhovoditelja ili drugim riječima;  ovrhovoditelj je uvijek u pravu.  No ni jedan ovršni postupak ne bi se smio provoditi bez dokaza da je ovršenik prethodno pozvan na plaćanje svoje obveze, uz javnobilježnički ovjerenu konto karticu.

Tu bi također trebalo prethodno omogućiti pregovaranje sa dužnicima (razuman rok ne duži od 30 dana), u svrhu postizanja reprograma obveza (i za fizičke osobe).

Zlorabi  se, na štetu dužnika i vrijednost imovine. Naime, često Banke pokreću ovršni postupak po vrijedosti nekretnine koja je procijenjena u trunutku sklapanja ugovora. Takav pristup je pogrešan iz razloga jer nekretnina s godinama ili propada ili joj se povećava vrijednost, u svakom slučaju ne može biti jednake vrijednosti kroz 10 godina ili više, do isteka kreditne obveze, pa jedan dio ovršenika je teško oštećen (kod vrijednijih nekretnina, dok drugi profitiraju koji su pod zalog dali bezvrijednu nekretninu sa prethodno ugovorenom cijenom kod sklapanja Ugovora).

Nekretnina se svakako mora procijeniti prije zakazivanja javne dražbe, što ovrhovoditelji za sada često izbjegavaju, a novac od prodaje treba se rasporediti na način da se zatvori potraživanje ovrhovoditelja, a ostatak isplati ovršeniku (što Banke uopće ili gotovo nikako ne rade).

Takvim postupkom bi se izbjegla nasilna prodaja nekretnina za vrlo male iznose.  Ili pak,  kao što to rade civilizirana i pravno uređena društva, omogućiti ovršeniku da u zadanom roku sam proda nekretninu, ili da ju otkupi ponovno od ovrhovoditelja.

Dakle, umjesto dosadašnje prakse gdje se ovršeniku brani da sudjeluje na dražbi kod prodaje nekretnina koje su njegovo vlasništvo, treba postupiti upravo suprotno, prvo ponuditi ovršeniku da otkupi svoju nekretninu, i to po opciji jednokratne otplate uz diskont ili mjesečnih otplata.

Samo ovakvim postupanjem omogućilo bi se dostojanstvo ovršeniku bez zlouporabe prava i ovršenika i ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj bi jednako naplatio svoje potraživanje od ovršenika ili nekog drugog kupca ako ovršenik odustane od kupnje, a ovršenik pak ima mogućnost na dostojanstven način sanirati svoje obveze, bez iseljenja iz kuće četveronoške.

Prema Ovršnom zakonu koji je na snazi, pravo sudjelovanja, ili pravo prigovora imaju samo ovršenik i ovrhovoditelj. Međutim, treće osobe koje su iz nekog razloga (javnobilježnički ovjerena isprava) vlasnici pokretnina ili nekretnina, onemogućeni su u ostvarenju svojih prava – jer njihova tužba ne odgađa ovrhu. Takovim postupanjem izaziva se šteta ulagačima, investitorima, svima onima koji imaju pravni interes i koji to naravno – mogu dokazati dokumentacijom. Sud često zna izbjegavati donošenje Rješenja kojim upućuje  treće osobe u parnicu – a radi dokazivanja njenih prava, a bez takve upute – ne mogu se prava treće osobe niti dokazati.

Ovrha bi morala biti zabranjena na istodobno na  cjelokupnoj imovini.

Takovim postupanjem se ovršenik dovodi u potpunu nemogućnost normalnog življenja. Ako je jedna nekretnina dovoljna za namirenje duga, ne bi se smjelo istodobno ovršivati i sva druga pokretnina, nepokretna imovina i financijska sredstva jer takovim postupanjem se ovršeniku ukidaju sva njegova prava i uskraćuje pravo na egzistenciju i život dostojan čovjeka, a ovrhovoditelju se daje puno više nego što mu pripada, što je protuustavno, i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ovrhovoditelji najčešće pokreću ovrhu za puni iznos iz ugovora o kreditu iako stranke plaćaju godinama prije pokretanja ovršnog postupka. Vjerovnici bi trebali biti dužni pregovarati sa dužnikom, radi usklađenja dugovanja, obračuna kamata i slično  – pod prijetnjom kaznenog progona, jer bez  jasnog i preciznog očitovanja o dugu, dug raste  doživotno, a ovrhovoditelj može zlorabiti svoj položaj.

Ovršni zakon, i svi drugi propisi jamče ovršeniku – zaštitu dostojanstva.  Iz zadnjih slučajeva; obitelji Vukić, obitelji Frlan, i brojnih drugih obitelji svi smo mogli vidjeti da se ovršeniku ne jamči ništa, a najmanje dostojanstvo.

Na teren izlazi veliki broj interventnih policajaca – radi osiguranja ovrhe odnosno provedbe deložacije. Postavlja se pitanje, tko je platio izlazak tolikog broja policajaca koji asistiraju i da li su takve intervencije plaćene od strane naručitelja, kako bi to trebalo i biti.

Za pretpostaviti je da je iste naručio sud, pa se troškom ne tereti ovrhovoditelj – što je pogrešno, jer trošak intervencija pada na leđa svih građana Republike Hrvatske.

Pravna nesigurnost stjecanja vlasništva ugrožava investicije i ulaganja.

Poništavaju se pravomoćne sudske odluke, primjenjuju se krivotvorene sudske odluke, grade se objekti i kuće na tuđem zemljištu, upada se u kuće i nitko ne može istjerati osobe koje na nezakonit način upadnu na tuđu imovinu, a sudovi koji bi u takvim parnicama trebali odlučivati – hitno – odlučuju po nekoliko godina, i to o stvari koja je sasvim jasna i nedvojbena – VLASNIŠTVO JE ZAJAMČENO SVAKOM GRAĐANINU USTAVOM I NEPOVREDIVO.

Zlorabi se Ovršni zakon, i u praksi se ne primjenjuju odredbe koje bi se morale primjenjivati. Poistovjećuju se “kruške i jabuke”, dužnik i njegova rodbina, bračni partneri, itd.

Ovrhovoditelj nije ovlašten naknadno tražiti proširenje ovrhe novim sredstvom ili na novom predmetu, iako to u praksi čini. Ovrhovoditelj može predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe samo ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili određenom sredstvu ne može provesti, što ovrhovoditelji rijetko ili gotovo nikako ne primjenjuju u praksi.

Suci znaju manipulirati i sa dostavom pismena, baš kao i građani.

Oglasna ploča često znade biti kazna za sve one koji izbjegavaju uzeti poštu, a također i sredstvo sucima koji ponekad baš i ne žele da građani poštu prime, stoga, poštu uvijek treba zaprimati, bez obzira koliko ovršeniku bila mrska plava koverta. Samo žalbom može osporiti navode ovrhovoditelja i štiti svoje pravo.

Provedba ovrhe  na novčanim sredstvima i u poreznim postupcima – žalbeni postupak ne odgađa provedbu ovrhe – što neposredno utječe na povredu ustavnih prava građanina.

Naime, Ustavom je zajamčena žalba, i žalbeni postupak je jedini postupak u kojem netko može dokazati svoje pravo ili eventualni rizik od štete pri provedbi ovrhe, naročito ako se radi o nedužniku.

Provedbom ovrhe nad nekretninom ili pokretninom prije isteka žalbenog roka, nanosi se direktna šteta, često i osobama koje su se u tim problemima našle sasvim slučajno.

U ovršnim postupcima  za naplatu potraživanja, sukladno Ovršnom zakonu i Zakonu o javnim bilježnicima,  započinju se postupci kod javnog bilježnika, a tek kad ovršenik istakne žalbu, isti se nastavlja pred sudom, u parnici.  Ovaj postupak drastično pogoršava  naplatu potraživanja.

Parnice se opet vode godinama, izmišljaju  se razni dokazi i protudokazi, sve u svrhu ometanja naplate.

Daleko lakše, jednostavnije i pristupačnije bi bilo da svaki građanin kao “sam svoj majstor”. može podnijeti Prijedlog za ovrhu, a tek nakon nastavka pred sudom, da ima obvezu (ako mu treba) angažirati odvjetnika.  Umjesto ovih skupih i dugotrajnih postupaka, daleko bolji pristup bio bi da ovrhovoditelj ima obvezu putem Suda obavijestiti ovršenika o namjeri pokretanja ovršnog postupka, unutar kojeg postupka bi ovrhovoditelj po opomeni imao rok od 30 dana da plati svoju obvezu, a u slučaju ignoriranja, ili ogluhe, odnosno ukoliko izostane dokaz da je platio dug,  automatizmom pokrenuti prisilnu naplatu bez dodatnih parničnih postupaka neposredom naplatom na žiro računu ovršenika.

Na takav način bila bi ispunjena zakonska forma, a ne bi se kršio ni Ustav, jer bi ovršenik bio pravodobno obaviješten o potrebi žurnog plaćanja, te bi imao dovoljno vremena da osigura sredstva za podmirenje duga.  Svi bi uštedjeli novac, i ovršenik i ovrhovoditelj i sud, i na koncu Država, a postupci bi se okončali za 30 dana. Nakon toga roka više nema parničenja, već ukoliko ovršenik nije dokazao uplatom da duga prema ovrhovoditelju  nema, nastupa  isključivo naplata.

Sukladno odredbama Ovršnog zakona, ovršeniku bi se morala pružiti mogućnost da sam ponudi ovrhovoditelju naplatu iz sredstava koja su mu najmanje bolna i na kojem predmetu je najbrža naplata, a ovrhovoditelju se ne bi smjelo omogućiti da blokira cjelokupnu imovinu i račune ovršenika jer mu tako onemogućuje da normalno živi, radi i stvara – sredstva kojima mu se omogućuje da podmiri dug.  Najčešće se nakon pokretanja ovrhe, blokira imovina, koja pak ostane zablokirana zabilježbom ovrhe, ili blokadom računa više godina. U nekoliko godina

– ovršenik je radno “mrtav” čovjek, jer  više nema apsolutno nikakvih mogućnosti da se revitalizira i “oživi”.

Ovrha se može i smije provoditi samo u granicama ovršne ili vjerodostojne isprave, ne preko toga.  Osim toga, ukoliko ovršenik nije dao suglasnost u javnobilježnički ovjerenoj ispravi, da se  na njegovoj imovini neposredno može izvršiti naplata, naplata se,

sukladno OZ-u,   ne može direktno vršiti na njegovoj  imovini, pa

makar  isprava i bila ovršna, ili na nekretnini postojalo založno pravo, već se pravo ovrhovoditelja za naplatu na imovini mora dokazati pravomoćnim ovršnim rješenjem, uz koje, bi moralo biti priloženo stanje aktualnog duga, uz JAVNOBILJEŽNIČKI OVJERENU KONTO KARTICU.

Osim toga, za naplatu potraživanja na nekretnini, pri podnošenju Prijedloga za ovrhu, nužno je priložiti original zemljišno knjižni izvadak kao identifikacija nekretnine, i ovršna isprava sa klauzulom pravomoćnosti, što za sada, u praksi, ovrhovoditelji rijetko rade.

Također je jako važno, obratiti pažnju na podatke iz Rješenja u ovrsi.

Ukoliko ne odgovaraju osobni podaci, adresa i dr. ovrha se ne može provoditi. Uočeno je također, da ovrhovoditelji znaju navesti ovršne isprave za provedbu ovrhe, različite od onih koje ima ovršenik. Da li zabunom, ili svjesno, no jako je važno provjeravati; osobne podatke, broj Ugovora ili Sporazuma temeljem kojeg se određuje ovrha,  datume Ugovora ili Sporazuma, zemljišno knjižne čestice, broj z.k. uloška, iznos duga,  sve to mogu biti bitne stvari koje već sutra mogu pomoći, da se ovršni postupak obustavi ukoliko je došlo do pogrešno navedenih podataka u Prijedlogu za ovrhu.

Da bismo sanirali dugogodišnje stanje u kojem su se koristile brojne rupe u zakonu za vlastito bogaćenje pojedinaca, a za sustavno osiromašenje  i pljačku Države, donešen je velik broj loših zakona koji negativno utječu na socijalni, gospodarski status građana, natalitet, te neposredno na izumiranje Hrvata.

DAKLE, NUŽNO JE PODUZETI HITNE MJERE ZA SANACIJU STANJA U PRAVOSUĐU, TEMELJEM DOSADA STEČENIH SAZNANJA IZ PRAKSE

1)    Neovisno sudstvo – DA, sve dok su odluke sudaca u skladu sa Zakonom

i Ustavom. Suci moraju u svojim odlukama primjenjivati zakone i ustavne norme, kao  i praksu Europskog suda u Strasbourgu, a također primjenjivati i druge od strane RH usvojene Konvencije, jer su Konvencije iznad Ustava.  (Konvencija o ljudskim pravima, Konvencija protiv korupcije, Kazneno pravna konvencija, Građansko pravna konvencija i dr.)

2)    Sudska odluka koja je nezakonita, protivna Ustavu, javnom moralu,

mora biti ukinuta od strane suda koji je donio, a ukoliko on to odbija, u Zakonom propisanom roku, koji ne smije biti duži od 30 dana, mora ju ukinuti neposredno viši sud.

3)    Sudac koji svojim radom čini štetu stranci, a ujedno i Državi ne

može i ne smije biti sudac, mora odstupiti iz službe i biti kazneno gonjen. Suci također, kao odvjetnici i stječajni upravitelji,  moraju biti osigurani po osnovi štete, iz koje police bi se isplaćivala šteta onim građanima u čijim slučajevima se utvrdi povreda zakona.

4)    Poduzetnik i građanin koji krši zakon ili ga ne poštuje također

prema važećim zakonima plaća kaznu ili je kazneno sankcioniran, prema tome, svatko mora biti odgovoran za svoj rad, pa tako i suci. To je bit pravne i ustavne jednakosti.

5)    Sudac, odvjetnik, državni odvjetnik moraju poštovati zakon, Ustav,

Kodeks sudačke etike, Odvjetničke etike, Etike o državnim službenicima, moraju postupati po Sudskom poslovniku i paziti da ne vrijeđaju stranku, te da se stranka u bilo kojem postupku,  osjeća dostojanstveno.

6)    Imunitet štiti suce dok oni primjenjuju zakon. Ako krše Zakon i

Ustav, na štetu stranaka u postupku, imunitet ih ne može, i ne smije štititi.

7)    Utvrditi koje tijelo i po kojem principu može utvrditi nezakonito

postupanje sudaca, nesavjesno obavljanje službe, kršenje Ustava i Zakona. Za sada o razrješenju sudaca odlučuje DSV, a koji je pak sastavljen od sudaca, što je neprimjereno. Tijelo koje odlučuje o odgovornosti sudaca trebalo bi biti sastavljeno od miješane stručne komisije sastavljene od odvjetnika, sudskih vještaka, sudaca i građana, predsjednika Udruga ili članova.

8)    Sudac ne može i ne smije bez obzira na samostalnost, tu svoju

privilegiju koristiti za donošenje odluka protivnih zakonu, jer takve odluke nisu valjane i protivne su Europskoj konvenciji i OUN Deklaraciji.

9)    Abolicija i oprost Zviždačima ukoliko razotkriju kriminal i

kriminalne radnje, iako osigurana Konvencijom protiv korupcije i Kaznenopravnom konvencijom, te je usvojena Strategijom protiv korupcije RH, ne funkconira u praksi.  Komisija za pomilovanje ili ne donosi odluke o pomilovanju, ili ih donosi u nerazumno dugom roku (što je za sada očito iz prakse).  Aboliraju se osobe koje su nesporni počinitelji kaznenih djela i ratnih zločina, dok se zviždači ili drugi građani kojima su kaznena djela podmetnuta iz brojnih drugih razloga, i protiv kojih se vodi postupak bez i jednog stvarnog dokaza o krivnji, ne aboliraju.

10)   Zaštita vlasništva i doma  je ustavno pravo svakog građanina i

temelj Ustava RH. Unatoč tome, putem suda,  poništavaju se zakonita i pravomoćna rješenja i ugovori o kupoprodaji koji su načinjeni po Zakonu i uz suglasnosti javnih tijela, i to  stari po 20 i više godina. Iz svega proizlazi da nema jamstva na stečenu imovinu, iti ima  jamstva  stečenog vlasništva  zajamčenog Ustavom.

11)   Tužba za smetanje posjeda iznad je prava vlasništva pa se u

parnicama za smetanje posjeda ne ispituje vlasništvo već zadnji posjed, odnosno u praksi “posjedovanje ključeva”. Iz nekoliko predmeta koje smo dobili na uvid evidentno je da su sasvim nepoznate osobe zlorabile institut “smetanja posjeda” i dobile pomoću suda pravomoćnu sudsku odluku kojom im se zabranjuje smetanje, iako su vlasnici nekretnina, a tužba je podnešena isključivo zbog zlouporabe prava tužitelja.

12)   Tužitelji, privatni tužitelji u kaznenom postupku, ovrhovoditelji,

MORAJU SNOSITI ŠTETU I TROŠAK ukoliko nesnovano tuže ili lažno proganjaju nekog zbog obijesti ili lakomosti, pod prijetnjom kaznene odgovornosti.  Svaki tužitelj, privatni tužitelj ili ovrhovoditelj – osnov za pokretanje postupka mora ovjeriti kod javnog bilježnika, uz izjavu kojom potvrđuje; – Pod moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornošću, da su podaci iz Prijedloga točni. Samo na ovaj način spriječiti će se zlouporabe prava za sada – osigurana zakonom na snazi.

13)   Nužno je uvesti zaštitu  imovine naših građana  od nezakonitih

sudskih postupaka u kojima se često osobama koje nisu u Hrvatskoj, odnosno privremeno su iseljene, zlorabom otima njihovo vlasništvo.

Donošenjem rješenja koja se objavljuju na oglasnim pločama, postavom zastupnika u postupku, a bez znanja stvarnih vlasnika o tome što se događa s njihovom imovinom, nije primjena Zakona, već zlouporaba zakona.  Način kako riješiti taj problem vrlo je jednostavan. Kao što se sve druge objave objavljuju javno, tako objaviti i svaku promjenu u zemljišnim knjigama u Narodnim novinama, ili na web stranici Ministarstva pravosuđa, uz mogućnost žalbe u roku predviđenom zakonom.

Tako će se omogućiti i osobama koje žive kilometrima daleko, da u današnje vrijeme informatičke dostupnosti – svi mogu pratiti eventualnu zlouporabu i odmah intervenirati u slučaju povrede prava.

14)   Sigurnost u pravnom prometu se sa lakoćom može riješiti uvođenjem

Aplikativnog programa  kod Javnog bilježnika, koji prvo, prije ovjere Ugovora uvidom u Zemljišne knjige provjerava da li Ugovor ovjerava stvarni vlasnik nekretnine, i da li na istoj postoji zabilježba ovrhe, a potom, odmah po prodaji, i dokazu o isplati, ili isplati kod javnog bilježnika, šalje aplikacijom potvrdu o prodaji nekretnine u Gruntovnicu gdje se odmah ima zabilježiti prodaja nekretnine.

15)   Odgovornost osnivača i direktora trgovačkih društava i dioničkih

društava prema vjerovnicima nakon stečaja ne smije biti beznačajna.

Ovdje su primijećeni značajni disbalansi  i nejednakost u primjeni zakona i donošenju sudskih odluka.

16)   Ministarstvo financija donosi odluke koje nisu zasnovane na

zakonu.  Rješenja o ovrsi slijede jedno na drugo, iako je po prethodnom rješenju ili već blokirana imovina, ili je dug podmiren, ovrhe se vrše  bez provjere stvarnog stanja, a ovršenike ne spašava niti žalba, koja ako se i riješi tri godine kasnije od datuma podnošenja, više nema svoju funkciju ni smisao. Tko jednom bude blokiran od strane Porezne uprave, najčešće se više ne uspijeva deblokirati, a takvim stanjem baš nitko ne profitira, a najmanje Država. Obveza se teško naplaćuje, tvrtke prestaju poslovati, radnici se otpuštaju, a troškovi gomilaju.  Pravo žalbe tj. pravni lijek zajamčen je svakom građaninu RH. No pravni lijek ima svoj smisao samo ako je “lijek” i “pravovremen”. Ukoliko su računi već blokirani, a također i imovina, a postupak dokazivanja prava u postupku traje godinama, svaki “pravni lijek” je suvišan i krajnje licemjeran.

17)   Dakle, zaštita prava svakog građanina zajamčenog Ustavom, mora se

primjenjivati u praksi, ukoliko postoje opravdani razlozi za žalbu koje dokazuje potvrdama, uplatama, prijebojem i sl. – tada ovrha mora biti odgođena do konačnog donošenja Rješenja po žalbi.

18)   Postupanje sudaca, pravosudnih i drugih državnih djelatnika mora

biti takvo da nikoga ne dovode u sumnju. Ministarstvo pravosuđa i državno odvjetništvo trenutno odaju dojam da isključivo svoje kolege i suce, a ne Zakon i prava građana.

Tek primjenom Ustava i  zaštite  ustavnih prava u praksi, primjenom Konvencija i OUN Deklaracije,  100% borbom  svih građana Republike Hrvatske protiv korupcije i nepotizma,  žurnom promjenom trenutnog stanja uz sankcioniranje pravne nejednakosti u sudskoj praksi, uz nužne promjene postojećih zakona koji se provode  na štetu ovršenika, može se očekivati  socijalno-pravna država u kojoj će građani biti nasmiješeni, orni za posao i s vjerom u budućnost.