PRISILNA HOSPITALIZACIJA NA PSIHIJATRIJI, ZAHTJEV ZA TRENUTNO PUŠTANJE NA SLOBODU IVANA PRANKLINA
U Kliniku za psihijatriju Vrapče, posljednjih dvije godine aktivno zaprimaju, a potom i višemjesečno zadržavaju neistomišljenike, i to pod krinkom psihičkih bolesti.
U svim postupcima prisilne hospitalizacije navodnih bolesnika, koji nikad prije nisu liječeni od nikakvog psihičkog oboljenja niti je isto bilo dijagnosticirano, HAZUD ukazuje na potrebu postupanja u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, te u skladu sa međunarodno priznatim i usvojenim Konvencijama – Havajska deklaracija, Tokijska deklaracija, Lisabonska deklaracija, te Opća deklaracija o ljudskim pravima, kao i dr. Konvencije koje su iznad Ustava RH.
Poštovanje ljudskog života i slobode mora se održati čak i pod prijetnjom i nijedno medicinsko znanje ne smije se koristiti protiv zakona humanosti.
Prisilna hospitalizacija može se primijeniti isključivo kad obiteljski liječnik, ili i još jedan liječnik, dođu do zaključka da postoji neposredna i vrlo vjerovatna opasnost da će bolesnik zbog mentalnog oboljenja nanijeti ozbiljniju povredu i štetu sebi i/ili svojoj okolini, npr. agresivno i suicidalno ponašanje, npr.) a pri tome ne pristaje dobrovoljno na liječenje ili nije u stanju shvatiti potrebu liječenja.
Prinudan prijem, odnosno prinudno zadržavanje mora biti pismeno dobro argumentirano i obrazloženo.
Odluku o tome treba, što je moguće prije, potvrditi nadležni stručni organ ustanove. Zdravstvena ustanova je dužna odmah po prijemu (u roku od tri dana) obavijestiti sud, odnosno drugo nezavisno i nepristrano tijelo predviđeno zakonom, koje je ovlašteno da, poslije razmatranja relevantnih činjenica, donese konačnu odluku o prinudnom prijemu, odnosno zadržavanju na liječenju ili otpustu. I ova odluka mora biti pismeno argumentirana i obrazložena, te sa njom mora biti upoznat bolesnik, njegova obitelj i staratelj odnosno zastupnik ako ga ima.
Naprijed navedena procedura primjenjuje se kod tzv. „hitnih hospitalizacija“ koje se poduzimaju u cilju nadzora i zaštite od agresivnog i violentnog ponašanja, kada pacijenta dovodi rodbina, policija i drugi.
Liječnik zdravstvene ustanove ima u ovakvim slučajevima pravo i obvezu da na osnovu svoje stručne procjene i preuzimajući svoj dio odgovornosti primi pacijenta ili odbije zahtjev za njegovom hospitalizacijom.
U svakom slučaju, odluku o prinudnoj hospitalizaciji treba što prije potvrditi nadležno stručno tijelo ustanove.
Sukladno zakonu; prinudnu hospitalizaciju (liječenje protiv volje pacijenta) treba shvatiti kao intervenciju koja se primjenjuje (koju je dozvoljeno primijeniti) praktično samo u dva slučaja:
1) kada zbog ovog manifestnog psihičkog poremećaja bolesnik ugrožava svoj život i svoje bitne egzistencijalne interese
i
2) kada iz istih razloga ugrožava život i bitne egzistencijalne interese drugih subjekata.
Upoznati smo sa prisilnim pritvaranjem na psihijatriju, bez poštivanja naprijed citiranih zakonskih odredbi, Ustava RH, međunarodnih Konvencija i Deklaracija –Marka Franciškovića, koji je devet mjeseci proveo u različitim psihijatrijskim jedinicama, a zatim bio pušten bez ikakve dijagnoze kao potpuno zdrava osoba, potom pukovnika HV-a Branka Kakarića, Dragutina Pocrnića iz Osijeka, koji je 2009. godine upućen na psihijatriju nakon što je progovorio o lancu maloljetničke prostitucije u osječkom Domu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, do slučajeva hospitalizacije splitskog aktivista Tončija Majića ili supruge uglednog osječkog suca Zdenke Kvesić, koja je mimo svoje volje 24 dana držana u dvjema zdravstvenim ustanovama, krim policajke Ane Marije Braimkoju su zbog njenog otkrića o jednom ubojstvu, proglasili ludom, prisilno liječili, izbacili iz stana i oduzeli joj djecu za koju se i danas bori, te slučaj Ivana Pranklina, bivšeg sudskog dostavljača i vozača Općinskog kaznenog suda u Zagrebu – kojega su pojedini mediji već prozvali ‘novim Franciškovićem’.
Znači li to da, prema propisima, i sve druge osobe koje gore imenovanima osobno ili njihovim obiteljima neposredno ugrožavaju život političkim progonom, ignoriranjem njihovih zahtjeva i kaznenih prijava, ignoriranjem međunarodnih Deklaracija i Konvencija, domaćih Zakona, a konačno i temeljenog zakona Ustava RH, i trebaju li i sve te osobe biti prisilno hospitalizirane i podvrgnute psihijatrijskom liječenju? Ili je njihovo nezakonito i neljudsko ponašanje zaštićeno pod krinkom sudske vlasti i državnog aparata?
Sukladno Zakonu, prinudna hospitalizacija se poduzima samo onda kada su prethodno iscrpljene sve mogućnosti da pacijent dobrovoljno prihvati liječenje ikada težina i urgentnosti kliničke slike zahtijeva da se to učini bez odlaganja.
Liječenje protiv volje pacijenta može trajati samo onoliko koliko traje onaj dio psihijatrijske simptomatologije koji pacijenta čini očigledno „opasnim za sebe i okolinu“, a to pretpostavljamo ovako laički nije, jer su se sve ove za pojedine moćnike nepodobne osobe, nalazile (Ivan se još nalazi) na slobodnom odjelu, obitelji a i drugi ljudi su ih uredno posjećivali i posjećuju, „bolesnici“ suvislo i stabilno komuniciraju, i ne pokazuju nikakve znakove agresije.
Zakon također propisuje da tzv. „potencijalna opasnost“ nije po pravilu indikacija, sama po sebi, za prinudnu hospitalizaciju jer ti još uvijek nepotvrđeni „prisilno dovedeni navodni psihijatrijski pacijenti“ nisu ništa opasniji za sebe i okolinu od populacije koja je po definiciji zdrava.
Ne postoji validan instrumentarij kojim bi se moglo pouzdano predviđati bilo čije ponašanje u ovom smislu. Međutim, nesporno je da je ustanova u koju je smješten „psihički bolesnik“ u zakonski predviđenom roku (48-72 sata) dužna obavijestiti nadležni sud koji daje suglasnost da se hospitalizacija nastavi ili donosi odluku da se prekine.
Da bi se spriječilo ugrožavanje prava osoba koje su prisilno hospitalizirane, zakonski propisi predviđaju točnu proceduru koju je potrebno ispuniti; npr. detaljno i sadržajno liječničko izvješće, rješenje suda, i upoznavanje hospitaliziranog osobno, te njegovog bliskog člana obitelji o donešenoj odluci na koju imaju i pravo žalbe.
Hospitalizirani sukladno Konvencijama i Deklaracijama imaju i pravo na otpust, te pravo na odbijanje liječenja. Pacijenti, članovi njihove obitelji, zastupnici, ili bilo koja druga zainteresirana osoba imaju pravo žalbe na odluke o prinudnom prijemu ili zadržavanju na liječenju, te na odluke o samom liječenju.Ovo su preporuke Ujedinjenih naroda i međunarodnih konvencija, te su sve ustanove i tijela, dužne iste poštovati.
Sukladno tome, otpusti bolesnika koji se nalaze na liječenju bez svojeg pristanka i bez svoje volje, naročito kada ne postoje razlozi za prinudno zadržavanje i liječenje, rješavaju se, na osnovu pismenog zahtjeva i potpisa (ili pismenog zahtjeva i potpisa člana obitelji).
Sukladno Konvencijama, bolnica mora o statusu bolesnika, odnosno odluku o otpustu donijeti u roku od tri dana.
Novinari i prijatelji koji su vrijeme proveli u društvu prisilno hospitaliziranih, posljednje posjećeni Ivan Pranklin, mogu posvjedočiti da isti nije bio agresivan, niti opasan po okolinu. Nije bio opasan niti po svoj život, jer je njegov život odavno doveden u opasnost već samim javnim podrivanjem njegovog ugleda, obiteljskog mira, njegovog progona i brojnim prijetnjama kojima su on i njegova obitelj izloženi.
Koristeći ovakav nezakoniti model prisilnog liječenja i zatvaranja na psihijatrijske odjele, protivno volji „bolesnika“ i članova njihovih obitelji, postupa se protivno međunarodnim Deklaracijama i Konvencija, kojih je i Republika Hrvatska potpisnica. Podržavanjem ovakvog modela sankcioniranja „kaznenih djela i prekršaja“ od strane vlasti, liječnika, i sudova, postoji gruba i neposredna opasnost da svi neistomišljenici, protivnici, politički nepodobni, pa i neki novinari, prije ili kasnije završe na prisilnom liječenju, ne po odluci struke i prema prisilnim propisima (hitno zatvaranje opasnih za okolinu), već isključivo voljom onih kojima su prisilno liječeni na ovaj ili onaj način zasmetali.
Molimo da struka, Psihijatrijska bolnica Vrapče, i sve druge psihijatrijske ustanove u RH, kao i institucije RH, pri donošenju svojih odluka primjenjuju odredbe međunarodnih Konvencija i Deklaracija, koje progonjenima i prisilno pritvorenima na psihijatriju, nad kojima se provodi prisilno liječenje protiv njihove volje, jamče zaštitu i sigurnost i trenutno puštanje na slobodu.
HRVATSKA AKADEMSKA ZAJEDNICA DOMOVINE I DIJASPORE
HAZUD.HR
VEZANI ČLANCI;
Nema komentara:
Objavi komentar