Nitko ne pomaže uništenim dužnicima banaka |

Nitko ne pomaže uništenim dužnicima banaka

Banke su najavile konverziju kredita s klauzulom CHF u kredit s klauzulom EUR. Dužnik bi nastavio otplatu kredita sa smanjenom glavnicom, kao da je cijelo vrijeme otplaćivao kredit s klauzulom EUR. Teret konverzije ravnomjerno se dijeli na dužnike, državu i banke.

Ministar Boris Lalovac prepoznao je namjeru banaka da kroz lažne socijalne modele „izbace ljude na ulicu“ i da svoje loše kredite prevale na državu, i tako o našem trošku očiste svoje portfelje, odnosno da državi i hrvatskoj sirotinji ispostave račun za svoju promašenu poslovnu politiku,kao i za plasiranje proizvoda s greškom odnosno pokvarenih proizvoda, na kojima su banke rok otplate davno prekucale u „doživotno“.

Zašto šute glavni bankari? Kao oni su fina gospoda iznad Javnosti. Zapravo ne stignu izaći pred medije, jer su maserke sve sporije.

I banke imaju svoje brige. Hoće li europski program kvantitativnog olakšanja probiti domaće ezoterično tržište novca. Posijani besplatni euri ECB-a u našem okruženju trebali bi dovesti do ekonomskog preporoda i kod nas. Primjerice, štednja u „našim“ bankama bazirana na kamati  postala bi besmislena, što bi podiglo nutarnju investicijsku klimu, uključujući tržište nekretnina, time i posustalo graditeljstvo, uključujući i svu pripadnu proizvodnju. „Domaće“ banke našle su se pred neobičnim problemom; kako izbjeći inozemnu štednju? Stoga ne dopuštaju ukidanje valutne klauzule za kredite, niti ukidanje klauzule CHF.

Banke će glede plasiranih kredita jahati na slabom kreditnom rejtingu zemlje, a kamata na štednju nužno će padati, ovisno o tome koliko će banke oderati svoje dužnike.

Imamo iščašenu situaciju da Boris Lalovac jeftino reprogramira neke nepovoljne kredite, što je dobro za sve nas, ali skupi krediti stranih poslovnih banaka prema našoj državi ostaju.

„Pad cijena zbog jeftinije nafte pogrešno se interpretira kao deflacija“ – upozorava Hans Werner Sinn, predsjednik instituta IFO i koautor ekonomskog programa HDZ-a. Kako to treba biti u „našoj“ imperijalističkoj  Uniji, otkup obveznica s praktično besplatnim eurom omogućen je najprije proizvodno najsnažnijim članicama; Njemačka, Francuska, Italija.

Zone različitih brzina u EU davno su formirane. U SAD-u je nešto slično nezamislivo. Tamo je kvantitativno popuštanje dalo pozitivne rezultate. Banka za međusobno poravnanje nije ECB, nego BIZ, s centralom u švicarskom Baselu.

Politika kvantitativnog olakšanja u eurozoni je voda na mlin SAD-a koji može odgoditi povrećanje kamata, odnosno zaustaviti rast dolara. Agonija u Grčkoj, Španjolskoj i Hrvatskoj i dalje se nastavlja, pa se postavlja pitanje kog vraga radimo u EU? I još poslušno vežemo kunu za euro, a uvođenje eura odgađa se za sljedeći milenij.

Moramo jako paziti da se ne pojavi novi financijski inžinjering, u funkciji financijske oplodnje i pravovremenog povlačenja stranog kapitala, prije sljedećeg kolapsa zemlje.

Prodaja Telekoma i privatizacija HEP-a

Kao što je prodaja našeg Telekoma poslužila za poticanje financijskog inžinjeringa, slično može poslužiti i privatizacija HEP-a, za koju su strane banke ponudile svoje posredovanje. Jako je važno ne nasjedati na obmanu da će na dionicama HEP-a zaraditi oni koji te dionice brzo okrenu, jer je to temeljna mantra svakog financijskog inžinjeringa.

Dionice HEP-a skupo ćete platiti i skoro besplatno prepustiti stranom investitoru. Najveća glupost bit će kupovanje dionica HEP-a na kredit, bio on čisti kunski ili s klauzulom EUR. Pamet u glavu, i poslušajte savjet onih koji su već stradali u financijskom inžinjeringu.

Zaboravljamo HPB i Hrvatsku poštu

Hrvatska poštanska banka nije dijelila stambene kredite s klauzulom CHF, ali je prije nekoliko godina plasirala mnoge loše kredite, koje je prošle godine pokrila s milijardu kuna, i tako ušla u gubitak. Isto tako, država se skupo zadužila kod glavnih banaka, koristeći smanjenje pričuve u Hrvatskoj narodnoj banci, umjesto da HNB svoje rezerve izravno prebaci državi preko HPB-a na obostranu korist.

Strane matice ne žele preuzimati rizik svojih ispostava u Hrvatskoj, pa povremeno uskače HNB, koji nešto slično priprema i za slučaj Franak, a vjerovatno i za slijedeći slučaj Euro. I još se u sve to ugradi nepostojeći rizik stranih, kao izgovor za poskupljivanje „kredita“. Zašto javne ustanove i Hrvatine ne drže svoje poslovne račune pri HPB-u?

Ministarstva, javna poduzeća i mnoga privatna, usmjerila su plaće svojih zaposlenih preko tekućih računa stranih poslovnih banaka, pa su HPB i manje banke ostali bez takvog prometa.

Sve za nama nepoznate privilegije i bolje uvjete šefova. Jesu li pale provizije? Znate, kada vam plaća sjeda na tekući račun neke banke, onda na njemu bazirate svoje potrošačke kartice i sva svoja plaćanja, uključujući trajne naloge. Država je učinila sve, i više od toga, da stranim poslovnim bankama poveća tržišni udio.

Ovdje napominjem da netko namjerno naciju drži neinformiranom; u poslovnicama Hrvatske pošte uz poštanske usluge možete dobiti i sve bankarske usluge, u prijateljskoj atmosferi, bez zlokobno grobne tišine i iritantne paske osiguranja, a kredite možete podignuti u HPB-u, bez valutne klauzule, ponovno u opuštenoj atmosferi, kakvu u poslovnicama stranih poslovnih banaka možete samo sanjati.

Napisao Tvrtko Dolić/7dnevno