Gospodo saborski zastupnici, jednostavno je riješiti problem oštećenika RBA zadruga, samo primijenite zakon
15. ožujka obilježen je Svjetski dan prava potrošača. Zakon tumači da je „potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
Ljudi širom svijeta imali su nebrojeno mnogo razloga za slavlje i za proslavu svojeg statusa zaštićenog potrošača. Naime, posvud u svijetu potrošač je „zlatna koka“ koju treba čuvati i njegovati. Potrošač je izvor novca, izvor prihoda. Kad potrošač malaksa i izgubi sposobnost potrošnje, sve drugo je uzalud, možete imati robe koliko hoćete, ako ju nemate kome prodati i naplatiti promašili ste, jer svijet se vrti oko novca, a bez potrošača novca nema.
U Hrvatskoj, potrošači su mogli s bar stotinjak opravdanih razloga Svjetski dan prava potrošača proglasiti i Danom žalosti. Ne samo da su proteklih godina „ubijeni u pojam“ već je ubijena u njima svaka želja za bilo kakvom sadašnjom i budućom potrošnjom. Počevši od kredita sklopljenih u kreditnim uredima širom Hrvatske, u kojima su doslovno operušani naivne građane „do gole kože“, pa zatim od kartičarskih kuća koji blagonaklono gledaju na potrošače sve do trenutka dok im ne počnu prisilno naplaćivati potraživanja, i na kraju, genijalne RBA austrijske zadruge, te Posojilnica i Zveza bank, koje su dovršile sve ono što ovi prethodno nabrojani nisu. Sve u svemu, potrošačima u Hrvatskoj, crno se piše. Naime, i klijenti banaka su potrošači, o čijim pravima u Hrvatskoj baš nitko ne vodi računa sve do trenutka dok ne dođe vrijeme da im otmu svu imovinu. Zaboravlja se pri tome koliko je obveze po kreditu već otplaćeno prije pokretanja ovrhe, zaboravlja se koliko je vrijedna nekretnina koja je dana kao jamstvo, još ako k tome imate dva, tri jamca koji su za vašu obvezu morali jamčiti, budite sigurni da će zajedno sa vama, doživotno otplaćivati dug.
Beskonačni krug koji je gori od labirinta reklo bi se, a ne mora uopće biti tako.
Posljednjih dana svjedoci smo egzibicija u hrvatskom Saboru u kojem saborski zastupnici već tjednima lagano lobiraju birače za predstojeće izbore, birajući oprezno teme koje su građanima RH – žulj na nozi, ili na srcu. Prvenstveno su to ovog trenutka nezakonite ovrhe, što od strane domaćih, što od stranih banaka, a dobar dio i od austrijskih uljeza, onih koji nikakvo pravo nemaju da vas pljačkaju na hrvatskom tlu, ali ipak to čine i to uz blagoslov izvršne i zakonodavne vlasti.
Okupacija u miru, slobodno možemo reći. Predaja bez borbe, i bez ispaljenog metka. Jer što drugo možete učiniti osim da se predate, kad vam na vrata prvo pokuca pismonoša, potom sudski ovršitelj, a nakon njega horda plavaca, spremnih i da vas iznesu iz vašeg doma, ukoliko već niste pripremljeni da im svoju kuću ili stan prepustite sami. Novi Ovršni zakon omogućio im je da to mogu učiniti u svakom trenutku, i u svako doba; po danu ili po noći, i bez ikakvog vašeg odobranja, pa čak i bez vašeg sudjelovanja, jednostavno vas isele kad god to odluče.
Zakon o zaštiti potrošača sa takvim postupanjem nema apsolutno nikakvu poveznicu, a opet, nužno je povezan, jer prethodno bi vas trebali prema tom, a i drugim zakonima zaštititi, da bi vas potom, ukoliko vi ne ispunite svoje obveze imali pravo proganjati. No, u ovom slučaju Država je potpuno „omanula“. Nije omogućila ljudima da imaju sigurno radno mjesto i plaću, nije omogućila redovne prihode, i nije ih zaštitila od sustavnog lihvarenja i otimanja imovine. Nije učinila ništa da se primjenjuju zakoni koje su sami izglasali jednog lijepog dana, kada su se u Saboru ipak svi okupili i digli ruke ZA. Možda ni sami nisu bili svjesni da su Zakon o zaštiti potrošača usvojili, kao i mnoge druge Zakone, koji usprkos oštrom i nemilosrdnom Ovršnom zakonu, ipak mogu zaštititi dužnike.
A sve može biti tako jednostavno. Preduvjet je naravno da se poštuju zakoni, koje malo tko danas u Hrvatskoj poštuje, osim Zakona o predstečajnoj nagodbi, Kaznenog zakona u onom djelu kojim je pokajnicima omogućeno da gule krumpire, aboliciji, amnestiji, a i dr. …. Oprašta se sve i svašta, najviše onima koji su na vrhu piramide, dok se onim malim, za vlastodršce beznačajnim i prozirnim „mišekima“ ne oprašta ništa. Njih bi vladajući najradije uhvatili u kakvu zamku i uživali u tome kako se bespomoćni i jadni, posljednjim snagama koprcaju, uhvaćeni na mamac.
Što su drugo bili krediti koji su odobravani bez kreditne sposobnosti, nego li dobar mamac?
Zakon propisuje da bez odobrenja Hrvatske narodne banke, strane banke ukoliko nemaju registriranu podružnicu u RH, i ukoliko ne ispune potrebne uvjete, ne mogu (ne smiju) poslovati. Zakon jednako tako obvezuje i kreditne urede koji isključivo mogu posredovati pri odobrenju kredita odnosno pribavi dokumentacije, a nitko im nije odobrio da isplaćuju novac, ili da ga naplaćuju. A po cijeloj zemlji ovršuju se računi dužnika kojima je novac isplaćen u Krednitnim uredima, i ne samo da se isplaćuje i naplaćuje, već su brojni i prevareni sklapanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine umjesto Ugovora o kreditu. Njihovi klijenti još uvijek svakodnevno strahuju hoće li im ti prevaranti i lihvari banuti jednog dana na vrata, i izbaciti ih iz jedinog doma. Stvar je tu čista i jasna za bilo kojeg laika, a kamo li za stručnjaka; zakon je prekršen, krediti se nisu smjeli isplaćivati, lihvari nisu ovlašteni kreditirati, a još manje su ovlašteni otimati nekretnine ili prodavati oteto. A ipak to čine…..
Protiv lihvara iz kreditnih ureda podignuta je optužnica. Kazneni postupak vodi se pred Županijskim sudom u Zagrebu, protiv njih 18, onih koje je ruka zakona uspjela dohvatiti. Glavne zvjerke daleko su ovog trenutka od Hrvatske, čekaju neki prikladniji trenutak da kroz neku drugu inspirativnu formulu nastave s nezakonitim bogaćenjem.
RBA dužnici nemaju još uvijek priliku gledati svoje lihvare u sudnici.
USKOK, a i veći dio nadležnih koji vrše ispitivanje njihove kaznene odgovornosti u Hrvatskoj tvrde, „da je sve po zakonu“. Suprotno tome, austrijsko tužiteljstvo tvrdi da je zakon prekršen. Moguće; hrvatski i austrijski zakoni razlikuju se. Uostalom, RBA zadruge, Posojilnica i ZVEZA bank ipak su pravne osobe registrirane na području Austrije i za sve povrede zakona načinjene na području Austrije, odgovaraju austrijskom tužiteljstvu.
A što je s povredama zakona na hrvatskom teritoriju?
Za sve sudske postupke i prekršaje koji su izvršeni na području Hrvatske, prema zakonu je nadležno naše tužiteljstvo. Oni tvrde da svi dužnici koji su samostalno donijeli odluku da potpišu Ugovor o kreditu, i koji su uzeli novac iz tog kredita – da su sami sebi krivi što su sada u fazi ovrha i imaju status ovršenika, a često i status budućeg deložiranog. Takvo obrazloženje domaćih inspektora zvuči poput onih uobičajenih priča da je žena sama kriva što ju muž tuče, ili da je silovana žena kriva jer je navodno isprovocirala silovatelja, ili pak da žrtve imaju sindrom ovisnosti o lihvarima, bez njih jednostavno ne mogu. Tako ponekad izgledaju obrazloženja naših domaćih istražitelja.
A što je sa zakonom? Što je sa obvezom saborskih zastupnika da štite interese građana, onih građana koji su im dali svoje povjerenje. Što je s dužnosti premijera, predsjednika Sabora, ministara, saborskih zastupnika, da obveznom primjenom i poštovanjem zakona zaštite građane RH? Sustavnim odbijanjem amandmana i zaključaka predloženih Saboru na usvajanje ukazuje na to da njima zakonska zaštita građana nije važna! A što im je onda važno? Čiji je interes da oni koji su u Hrvatskoj poslovali mimo zakona, imaju veća prava od građana RH koji bi trebali biti zaštićeni zakonom i Ustavom?
U početku istrage, istražitelji su tvrdili da su svi ugovori sa RBA zadrugama sklopljeni u Austriji, pa prema njihovom mišljenju, odgovornost bankara i njihovih posrednika niti ne podliježu zakonu u RH. Tvrdili su i da su dužnici u džepovima, ili u torbama, nosili neprijavljen novac preko granice, sve to u namjeri da speru odgovornost sa austrijskih zadruga, a da odgovornost i grižnju savjesti prebace na dužnike. U smislu, sami su krivi, previdjevši pri tom činjenicu da na granici kontrolu vrše carinici (koji su bili dužni nadzirati unos neprijavljenog novca u RH), da u Hrvatskoj djeluju Hrvatska narodna banka, koja je dužna kontrolirati protok novca, naročito deviza u RH, da postoje HANFA, Ministarstvo financija, brojni inspektorati, i DA NITKO OD NJIH NIJE ODRADIO SVOJ POSAO. To je očigledno i nesporno, ali da bi „sprali krivnju sa svojeg nesavjesnog poslovanja“ puno je lakše optužiti nekog drugog, u ovom slučaju dužnike, ili im nabiti na nos, da su krivi sami. Da, istina je, većina građana bila je u tim kreditnim aranžmanima primamljena mogućnosti da bez posebnog ispitivanja kreditne sposobnosti može na jednostavniji i lakši način dobiti kredit koji im je bio nužno potreban, no nisu tražili ništa neodgovorno i besplatno, ponudili su vrijedne nekretnine kao jamstvo otplate kredita. Ni sanjali nisu da će kroz vrlo kratko vrijeme obračunata kamata premašiti glavnicu, a kreditna obveza da će im se utrostručiti. Koliko god mjesečno otplatili, glavnica se nikako nije pomicala s mjesta, tek se kamata malo načela. Dakle, nesporno je da se radi o lihvarskom kreditu koji je opterećen vrlo visokim i gotovo neotplativim troškovima. Tu bi trebali biti primijenjeni zakoni sa svrhom zaštite prava potrošača. Osim zakona o kreditnim institucijama, tu su i Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, koji su u ovom slučaju instrumenti za zaštitu potrošača, ali na žalost, u Hrvatskoj te zakonske odredbe očigledno nema tko primijeniti.
Zaštita potrošača u kreditnim odnosima sa RBA zadrugama, kao i zaštita dužnika tvrtki-kreditnih ureda, izostala je, pa Svjetski dan zaštite prava potrošača u Hrvatskoj izgleda kao neki daleki i nedostižan san.
Hrvatski istražitelji, a i sudovi, ignorirali su propis da, ukoliko stoji tvrdnja da su ugovori o kreditu sklopljeni između hrvatskih građana i austrijskih RBA zadruga sklopljeni izvan RH, da isti moraju biti, sastavljeni na oba jezika, moraju imati uz to i nadovjeru, kako bi isti bili valjani i pravno priznati u Hrvatskoj.
VEZANI ČLANCI;
Nakon otkrića da ti ugovori moraju imati apostille, a odvjetnici koji zastupaju strance moraju imati međunarodnu punomoć, istražitelji su našli druge argumente kako bi dužnike uvjerili da je „ipak sve po zakonu“. Ugovori su sastavljeni u Austriji, rekli su, ali su javnobilježnički ovjereni u Hrvatskoj. I što ima u tome loše, čudili su se uskočki službenici.
Međutim, članak 54. Zakona o javnom bilježništvu propisuje na koji način i uz koje uvjete je javnobilježnički akt valjan i ovršan. Propisano je da isti pred javnim bilježnikom moraju potpisati i ovjeriti obje strane, odnosno u slučaju da isti ovjerava punomoćnik, moraju punomoć ili ovlast biti sudski ili javnobilježnički ovjereni i priloženi, u protivnom, javnobilježnički akt nije valjan. Isto je propisano u st. (5) istog članka; „Ako je javnobilježnički akt iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka sastavljen na temelju punomoći ili ovlasti moraju punomoć ili ovlast koji nisu javne isprave biti sudski ili javnobilježnički ovjereni i priloženi u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu.“
Nadalje, članak 68. podjednako je bitan za žrtve RBA austrijskih zadruga. St. (1) propisano je „ako koji od sudionika ne zna službeni jezik, mora se pored svjedoka akta (članak 62.) pozvati i prisegnuti sudski tumač. U javnobilježničkom aktu će se naznačiti da se je tako postupilo. (2) Tumač može biti i namještenik javnog bilježnika, ali mora imati sva druga svojstva svjedoka akta. Ukoliko tumač nije prisutan, u aktu će se naznačiti zašto nije pozvan.
Zakon o javnom bilježništvu tu je deklaratoran, člankom 70 st. (1) propisano je; „Javnobilježnički akt pri čijem sastavljanju nisu poštivani zahtjevi iz odredaba članka 59., članka 60. stavka 1., članka 61. stavka 1., članka 62. stavka 1., članka 63. stavka 1. glede poznavanja službenog jezika, članka 64. do 68. i članka 69. stavka 1. točke 5., 6. i 7. ovoga Zakona nema snagu javne isprave.“
Dakle, Ugovor i javnobilježnički akt sklopljen sa strancem ili sa stranom pravnom osobom prema zakonu mora biti sastavljen na oba jezika. Pri sastavljanju i ovjeri takvog ugovora mora biti prisutan i tumač. Ukoliko stranka – stranac, nije osobno prisutna, njegov punomoćnik mora imati valjanu međunarodnu punomoć koja mora biti sastavni dio akta. Sve ostalo je nezakonito i javnobilježnički akt čine pravno nevažećim.
Ovi vrlo jasni propisi iz Zakona o javnom bilježništvu, koji definitivno nisu primijenjeni prilikom ovjere javnobilježničkih akata sastavljenih temeljem ugovora sklopljenih između hrvatskih građana i RBA austrijskih zadruga, potvrđuju da ti javnobilježnički akti nemaju snagu javne isprave.
I Zakon o zaštiti potrošača propisuje zaštitu potrošača pri korištenju financijskih usluga. Člankom 58. propisana je nužna obavijest o davatelju financijske usluge u kojoj je sadržano; njegovo ime, naziv ili tvrtka, puna adresa njegovog prebivališta ili sjedište, bilo koja druga adresa koja utječe na njegov odnos s potrošačem te njegov matični broj i registar u kojem je upisan. Nadalje, u st. (2) stoji; ako je djelatnost davatelja financijske usluge podložna izdavanju određene dozvole ili dopuštenja od strane tijela javne vlasti, obavijest o davatelju usluge uključuje i navođenje pojedinosti te dozvole ili dopuštenja, poput navođenja tijela koje je izdalo dozvolu ili dopuštenje, na koji je rok i s kojim sadržajem izdana ta dozvola ili dopuštenje. (3) Ako davatelj financijske usluge u Republici Hrvatskoj ima svog predstavnika, obavijest o davatelju financijske usluge uključuje i ime, naziv ili tvrtku tog predstavnika, kao i punu adresu koja utječe na odnos potrošača s tim predstavnikom. (4) Ako potrošač stupa u ugovorni odnos s davateljem financijske usluge putem neke druge osobe, koja nije njegov predstavnik, obavijest o davatelju financijske usluge uključuje i ime, naziv ili tvrtku te osobe, svojstvo u kojemu ona djeluje, te sjedište ili drugu adresu koja utječe na odnos potrošača s tom osobom. Sve navedeno mora biti pismeno naznačeno.
Dužnici RBA austrijskih zadruga još uvijek išćekuju reakciju Sabora RH koji bi ih zaštitio od lhvarenja, od otimačine i pljačke, od bezakonja. Tako je jednostavno riješiti ovaj problem, gospodo saborski zastupnici, samo primijenite zakon RH! Neka Republika Hrvatska bude konačno oaza pravde a ne mafijaško leglo!
N. Landeka
Nema komentara:
Novi komentari nisu dopušteni.