Mladen Pavković: I nakon svega, nikako da se prestanemo “ljubiti” sa Srbima |

Mladen Pavković: I nakon svega, nikako da se prestanemo “ljubiti” sa Srbima

I nakon sramne presude Haaškog suda o odbacivanju hrvatske, ali  i srpske protutužbe  za genocid, (što je bilo za očekivati), od aktualnih političara s jedne i druge strane i dalje se može čuti – ništa, idemo dalje, živimo jedni pokraj drugih i moramo surađivati, odnosno što je bilo – bilo je!

Međutim, u cijeloj toj priči o suradnji i prijateljstvu između dva naroda, Hrvata i Srba, neprestano se ponavlja i da smo “vezani jedni uz druge”.

Zbog čega, zašto?

Nakon agresije bivše Jugoslavije iliti Srbije na Republiku Hrvatsku, nakon što su nam Srbi učinili iznimnu ratnu štetu od koje se nećemo oporaviti još daljnjih stotinu godinu, Srbi ni 24 godine od početka napada na Hrvatsku ne priznaju da su ubijali, razarali, protjerivali i uništavali sve što je hrvatsko. (Eto, sad su nam optužili i za genocid!). Čak idu tako daleko da optužuju Hrvate da su oni sa Srbima ratovali na hrvatskom teritoriju, a ne obrnuto, tako da će ispasti da ćemo jednoga dana na kraju (kakvog li apsurda)  i mi njima morati “platiti” ratnu štetu, jer su potrošili sve ratne vojne zalihe streljiva na ubijanje i rušenje, od Vukovara, Škabrnja, Voćina, Saborskog, Knina, pa do Dubrovnika.

Uz to su, zamislite, napadajući Hrvate imali i žrtava.

E, sad se nakon svega, a poglavito nakon srpske i ine agresije, postavlja pitanje: zbog čega nam je i dalje toliko važno “iskreno” prijateljstvo sa Srbijom, tim više što ta država ne pokazuje ni trunke kajanja za sva zla koje je učinila hrvatskom narodu?

Srbija, koliko znamo, nije nama jedini susjed. Zbog čega se više ne okrećemo: Sloveniji, Bosni i Hercegovini ili Madžarskoj? Te države, pretpostavljamo, i ne žele s nama neke veće i ozbiljnije odnose, od gospodarskih, pa do svih drugih, kad je nama i samo nama Srbija i nakon agresije “partner broj jedan”! Tko to može razumjeti?

Amerikanci su bili u ratu s Vijetnamom. Pomirili su se koliko-toliko tek nakon 30 i više godina, a sa Kubom nakon pola stoljeća! Kad će uspostaviti diplomatske odnose i “normalnu” suradnju sa zemljama s kojima još uvijek ratuju?

Srbi  ne žele platiti  ratnu odštetu ni vratiti ukradeno blago. Čak, kao poraženi, uzimaju si za pravo i da sude – pobjednicima. Nakon srpske agresije, u Hrvatskoj su razni pupovci i džakule te stanimirovići “istinski” borci za mir!? Oni nam (da ti pamet stane) drže “satove povijesti!” Čak se i od pojedine srpske djece u Hrvatskoj može čuti: “Ovo je Srbija!” (Kad ste čuli da je neki Hrvat u Beogradu uzviknuo: “Ovo je Hrvatska!”). Ne smijemo zaboraviti ni riječi Vuka Stefanovića Karadžića: “Hrvati su Srbi katoličke vjere. Sve što je hrvatsko, to je srpsko!” Sjetimo se i Memoranduma SANU iz 1987., zločinačke politike Miloševića (“Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate”), pa sve do puštanja na slobodu Vojislava Šešelja.

Srbi nas nikada nisu željeli ni prihvaćali, (jedino kad na nama zarađuju), a mi kao mala djeca bježimo k njima i samo k njima. Čak i pojedini popularni hrvatski pjevači ne mogu odbiti srpske pozive, pa ih usred Beograda zabavljaju i pjevaju im za “janjetinu”. A to da nas ne prihvaćaju i da su sve učinili da nas nema, najbolje su pokazali tijekom Domovinskoga rata. Kakvu smo pouku izvukli iz toga?

Pojedini hrvatski političari i dalje se kao “braća” ljube tropoljubcima s onima koji su nas napadali 1991., ne obazirajući se na suze hrvatskih majki i očeva, čije su sinove i kćeri Srbi nevine poklali.

Zar 142 dosad otkrivene masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Domovinskoga rata dovoljno ne govore o “suradnji” Srba i Hrvata?

Kad je završio Domovinski rat, što su nam ostavili Srbi? Brojne mine od kojih i dalje ginu Hrvati. Da, i Memorandum SANU II, u kojem se zove opet sve Srbe na okup “jer su ugroženi”.

Sada Srbi slave i “pobjedu” na Haaškom sudu, iako je njihova protutužba o genocidu odbačena.

A mi smo već ranije donijeli i Zakon o aboliciji i amnestiji srpskih zločinaca.

Međutim, oni idu tako daleko da otimaju i osuđuju hrvatske branitelje, poput Veljka Marića.

Dakle, kako bilo da bilo, što još Srbi trebaju napraviti da se zamjere Hrvatima?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)