HRVATSKA DIJASPORA NA PRIJELAZU IZ II. u III. TISUĆLJEĆE |

HRVATSKA DIJASPORA NA PRIJELAZU IZ II. u III. TISUĆLJEĆE

Autor; Mr.sci. Dragan Hazler, Akademija HAZUD

Uz sve ostalo, Hrvati iz dijaspore borili su se protiv Austro-Ugarske, protiv naci-fašizma i dali su golemi udio u rušenju obadvije Jugoslavije i stvaranju nezavisne države Hrvatske.

Hrvati u dijaspori, dali su državama domadarima i cijelome svijetu više znanstvenih priloga, nego hrvatski znanstvenici u svojoj domovini. Tek primjerice:

Prve i trajno u povijesti do našeg vremena, najistaknutije hrvatske stručnjake, istraživače znanstvenike i umjetnike nalazimo u dijaspori više i istaknutije, nego u matičnoj domovini Hrvatskoj.

To su na pr. Sveti Jeronim(340-420) prvi preporoditelj Europe u kršćanskom latinitetu; Sveti Ivan Hrvatski – pokrštavatelj u Češko-moravsko-slovačkim krajevima (oko 860- 24.VI.910), Herman Dalmatin – prvi hrvatski znanstvenik međunarodnog ugleda (1136-1154); Blaženi Pavao Dalmatin – sveučilišni prof u Bolonji i prijatelj Sv. Dominika (1190-1255), Marko Polo – svjetski putnik od Venecije do Kine (1271-1295); Augustin Kažotić – moralist, djelo “O siromaštvu” (1260-1323); Sveti Nikola Tavelić, Ivan Križan, Juraj iz Slavonije, Ivan Stojković, Benko Kotruljić, Lucijan Vranjanin, Nikola Modruški, Ivan Vitez od Sredne, Janus Panonius, Andrija Jamometić (prvi znanstveni institut za europsku lingvistiku u Udinama,

Jakob Banišević, Juraj Dragišić,  Benko Benković, Toma Niger, Petar Pavao Vrgarić, Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Markantun de Dominis, Andrija Dudić, Andrija Medulić,  Julije Klović, Antun Vrančić, Faust Vrančić, Marin Getaldić, Ivan Lučić, Frane Petrić, Bartol Kašić, Juraj Križanić, Josip Rugier Bošković…, Petar Preradović, Leopold Mandić, Eugen Kvaternik, Ivan Vučetić, Mirko Seljan, Stevo Seljan, Fran Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Rudolf Steiner, Nikola Tesla, Vinko Krišković, Zlatko Baloković, Ivan Meštrović, Dominik Mandić, Martin Meršić, Branko Marić, Franjo Šeper, Ivo Andrić, Kristijan Kreković, Leopold Henryk Sternbach, Lavoslav Ružička, Ante Topić-Mimara, Lovro Matačić, Jure Petričević, Lucijan Kordić, Bogdan Radica, Ante Ciliga, Ernest Bauer, Pavao Tijan, Vinko Nikolić, Vladimir Prelog, Josip Turkalj, Ivan Turkalj, Radovan Lorković, Zinka Kunc, Ivan Belčić, Ernest Bauer, Žarko Dolinar, Marko Turina, Dragan Hazler, Edo Krušlin…

Dakako, ovo nisu sva imena istaknutih Hrvata u dijaspori, koji  su daljnji ili bliži pokojnici ili neki još žive u dubokoj starosti.

U naše vrijeme,  djeluje u dijaspori više od 200 (dvjesto) vrlo istaknutih hrvatskih znanstvenika. Valjalo bi ih sve poimence popisati jer su to uzorni znanstvenici poput Ivana Đikića i Davora Pavune…

Hrvatska dijaspora je stara, koliko je star hrvatski narod, ali nam se njeni stariji tragovi nisu sačuvali. Povijest istaknutog nastajanja i porasta hrvatske dijaspore vezana je uz sljedećih šest valova:

Prvi val je uz turska osvajanja od 15-17. stoljeća. Iz njega su nastali Gradišćanski, Mađarski, Moleški, Moravski, Rumunjski i dio Vojvođanskih Hrvata.

Drugi val nastupa za vladanja Khuena Hedervarya. Hrvati odlaze pretežno u Sjevernu i Južnu Ameriku. Prema Josipu Lakatošu, Narodna statistika, str. 64, samo iz Hrvatske i Slavonije (bez podataka za ostale hrvatske krajeve) izselilo je od 1900-1913. godine 529.025 Hrvata.

Treći val hrvatskog napuštanja domovine nastupa za Karađorđevićeve Jugoslavije smišljenom politikom, kojoj je cilj smanjiti broj Hrvata u Hrvatskoj. Migracije se usmjeravaju u obadvije Amerike, u zemlje zapadne Europe (Belgija i Njemačka) te drugdje po svijetu.

Četvrti val migracije uvjetovao je Drugi svjetski rat i poraće, a sastoji se uglavnom od ratnih i političkih izbjeglica i prognanika, a rasijanost obuhvaća skoro sve kontinente.

Peti val hrvatske migracije nastupa kroz protuhrvatsku politiku Aleksandra Rankovića i traje do ugasnuća Jugoslavije. U njemu je nekoliko istaknutih faza s glavninom usmjerenja:

a) U Italiju (Hrvati iz Istre), u Tursku (muslimanski Hrvati), u Mađarsku (progon iz Vojvodine, u Austriju Njemačku (progon Nijemaca, Mađara i Hrvata iz Vojvodine i Slavonije).

b) u Australiju, legalnim načinom omogućio je Ranković odlazak oko 300.000 Hrvata u Australiju.

c) Nastupom krize u tzv. samoupravnoj Jugoslaviji Hrvati odlaze, najprije ilegalno, a zatim legalno u gospodarski razvijene države zapadne Europe, napose u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Francusku, Švedsku, Norvešku, Dansku, Belgiju i Nizozemsku.Tim odlaskom Hrvatska je izgubila oko milijun svoga stanovništva.

d) u cijeli svijet.

Šesti val hrvatskog odlazka u tuđinu uvjetovao je srpsko-crnogorski agresorski rat na Hrvatsku i na BiH i produžen je na poraće. Smjer iseljavanja su pretežno države zapadne Europe, Novi Zeland, Australija, obadvije Amerike i ostatak svijeta.

Hrvatska dijaspora je dala svjetskoj povijesti robove i genije, učinkovite djelatnike svih struka i obrtništava, gospodarstvenike i vizionare, vrsne vojnike i častnike, ustanike i političare, znanstvenike i istraživače,  umjetnike i pisce,  profesore i akademike, graditelje, stvaratelje,  nobelovce, svećenike…

Ne zatvarajmo oči niti pred rušilačkim aktivnostima dijasporskih Hrvata jer se znade da su sudjelovali u raznim ratovima za tuđince i za sebe, primjerice za Mađare, za Turke, za Austriju, za Francusku, za Njemačku, za Srbiju i Jugoslaviju (Solunsko bojište), za Sile osovine, za Ameriku, zatim za razne revolucije u Latinskoj Americi, u Španjolskoj, u Rusiji,  prvi antifašistički ustanak u Francuskoj izveli su Hrvati 17. rujna 1943. u Villefranche-de-Rouergueu…

Posebice je za istaknuti, da su Hrvati iz dijaspore znatno doprinijeli raspadu Austro-Ugarske države i u rušenju obadviju Jugoslavija te u uspostavi obadvije nezavisne države Hrvatske, dijasporski  Hrvati odigrali su prvorazredne uloge.

Hrvatska dijaspora je na sebi svojstven način kao i domovina – država Hrvatska protkana vrlo šarenim mozaikom učinkovitosti, bogatstva, vrlina, želja, slabosti, siromaštva, kriza, promašaja, neizvjesnosti, nagađanja, stihija, planova… Svega ima u mozaiku hrvatskome – dobroga u ostvarenom, bogatstva u izobilju, čežnje u željama; skladnoga ljudskim stvaranjima; lijepoga u umjetnostima i literaturi, nepoželjnoga kroz nametnute pošasti; promašenoga kroz svoju nebrigu; lošega kroz vlastite slabosti; neizvjesnoga kroz manjak brige o sebi… Po nijednom od spomenutih pojmova i svojstava nismo izrazito drugčiji od ostalih naroda i razlika je samo u međusobnom skladu, djelotvornim veličinama i kritičkoj valorizaciji učinkovitosti.

Nalazimo se vremenski na prijelomu drugog u treće tisućljeće, prostorno rasijani po cijelom svijetu, u Hrvatskoj smanjeni na 3,7 milijuna Hrvata i milijun nacionalnih manjina omeđenih na prostoru od 57 tisuća četvornih kilometara, gdje smo nejednolično rasprostranjeni s nazočnom tendencijom migracije u grad Zagreb, u kojem će ako tako nastavimo, uskoro živjeti polovicu svih domovinskih Hrvata, a druga polovica postat će rijetka rasijanost ili dijaspora u vlastitoj domovini, za koju nije sigurno da će u novoj arhitekturi Ujedinjene Europe zadržati toliko suvereniteta, koji će joj jamčiti status države ili će se Hrvatska provincijalizirati te postati nadalje kao i do sada kolijevkom svoje dijaspore.

Prema ponašanju  i stavovima Hrvata u dijaspori i u državi Hrvatskoj zna se, da nam je jako stalo do postojanja nezavisne države Hrvatske i svoga obstanka kako u domovini tako i u dijaspori, ali isto tako nameće se i zabrinutost radi načina našeg života, koji je više protkan stihijskoj prepuštenosti samih sebi, nego znanstvenim postupcima, kojima bismo se trebali više baviti sa sobom.

Primjerice HAZU u Zagrebu nema uopće Razred za Hrvate u dijaspori.   

Iz nedovoljnog bavljenja samim sobom, usmjeravanjem u dobro i predusretanjem nevaljaloga te mnogih neusklađenosti relevantnih odnosa obadva predznaka i veličina pa i olakih preupuštenosti svemu što će doći, često se nađemo pred gotovim činom takvim, kakav jest bez alternativnih izbora i utjecajnih mogućnosti na promjenu kursa za svoj boljitak.

Naša prepuštenost je najveća slabost hrvatskog naroda. Prepuštenost nas dovodi u stanja, u kojima trošimo potencijale svoga uma i duše, materijalna bogatstva i silni trud za naknade i ispravljanje neugodnih i neželjenih događaja, među kojima ima i takovih, koje smo mogli barem umanjiti, a možda i posve mimoići ili spriječiti.

Navedeni pojmovi su tek natuknice i naslovi, kojima bismo se mi Hrvati trebali vrlo aktivno baviti, da nam se u trećem tisućljeću ne ponovi povijesna sudbina drugog tisućljeća, kad smo se olako prepuštali drugima ili smo sami neodgovorno “glavinjali” na prostoru kroz vrijeme (Starčevićev izraz).

Rasprave i sustavne analize naše povijesti drugog tisućljeća kao i naši nacionalni planovi za treće tisućljeće ne bi se smjeli prepustiti nijednoj slučajnosti ni pasivi, nego bi trebali biti glavna briga svekolikog hrvatskog znanstva u državi Hrvatskoj i u dijaspori hrvatskoj, a ovdje u ovom “prilogu-podsjetniku” može se samo primjerice skrenuti pozornost na neke povijesne čine i potaknuti čitatelje, stručnjake i znanstvenike na razmišljanje o njima i vrednovanje istih.

U najvažnija i najsudbonosnija hrvatska  opredjeljenja i događaje tijekom II. tisućljeća spadaju: Zapadno kršćanstvo nakon raskola 1054. godine i opredijeljenja Hrvata;

Kralj Zvonimir; Gubitak državne samostalnosti i ograničeni suverenitet od 1102. godine do sada; Borbe protiv Turaka za Zapad i za sebe;

Cetinski sabor;  potvrda hrvatskog opredjeljenja nezahvalnom Zapadu;

Možda bi nam Turci bili zahvalniji od Zapada, da smo surađivali s njima, umjesto što smo se borili protiv njih;

Useljavanje Vlaha i Srba u Hrvatsku;

Trajni exodusi hrvatskog naroda na Zapad radi zlostavljanja i odvođenja u roblje na Istok;

Urota Zrinsko-Frankopanska;

Zataja hrvatskog političkog uma nakon oslobođenja većeg dijela Hrvatske od Turaka koncem 17. stoljeća, vraćamo se opet pod bakandžu Mađara;

Sjaj i bijeda bana Jelačića i dar hrvatsko-mađarske Srbima za Srpsku autonomiju;

Nezrelost i nespremnost hrvatske politike 19. i 20. stoljeća da izvuče Hrvatsku iz nacionalnih ponora u kojeg smo upali gubitkom hrvatske samostalnosti 1102. godine;

Ujedinjenje sa Srbijom 1918. godine kao čin najdublje hrvatske političke krize;

Ideološka podjela Hrvata i međusobna borba od 1941-1945. godine i Avnoj s obnovom Jugoslavije i produžetkom ugnjetavanja Hrvata do 1989. godine;

Pojava Dr. Franje Tuđmana, koji je a) pomirio zavađeni hrvatski narod, b) poveo ga u političku i oružanu borbu za slobodu i nezavisnost države Hrvatske i c) izborio međunarodno priznanje Republike Hrvatske…

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske 1941. i njena sudbina je još do sada nedovoljno nerazjašnjeno pitanje. Ne ulazeći ovdje je li ta država, po ovom ili onom kriteriju bila dobra ili loša, povijesna je istina, da je ona uspostavljena političkom borbom, voljom i suglasnošću od većine Hrvata.

Imala je neke atribute suverene države (narod, prostor, vlast, vojsku, državno ustrojsvo, zakone i propise, diplomaciju i međunarodno priznanje država Osovine i još nekih država poput Švicarske, Portugala, Španjolske, Argentine i posebne odnose s Vatikanom…).

Ta država nije nikada podpisala kapitulaciju, nego je nastavila svojevrsno postojanje u dijaspori, gdje je bila politički stvarana i produžila je kao čuvar i nositelj državotvorne ideje i postojanja na stranačkim osnovama uz uspostavu Hrvatskog sabora, Hrvatskog Narodnog Vijeća i njegovih podružnih i mjesnih odbora HNV.

Dodajmo i to, da je hrvatska dijaspora pomirila i udružila kroz Hrvatski sabor sve hrvatske stranke, istaknuto one ekstremne – ustašku (od Dr. Ante Pavelića preko Hefera i Vrančića…do Pšeničnika…) s komunističkim (od Ante Cilige do komunista pobjeglih u dijasporu nakon pada Hrvatskog proljeća i kasnije kao Franjo Mikulić, Stjepan Đureković…) i s neutralnima Hrvatima: Pavao Tijan, Kristijan Kreković, Ivan Meštrović…

S ovima su još parlamentarne stranke u Hrvatskom saboru u dijaspori: Hrvatska seljačka stranka (Juraj Krnjević i sljedbenici); Hrvatska republikanska stranka (Ivo Korsky, Kazimir Katalinić, Vjekoslav Čižek…); Hrvatski oslobodilački pokret – HOP; Ujedinjeni Hrvati  Europe (Viktor Soldo…);  Hrvatski narodni odbor (Branko Jelić, Ivan Jelić, Branko Dilberović, Ernest Bauer…); Savez kulturnih društava Europe, Basel – Frankfurt/a.M., 1971. (Dragan Hazler,  Stanislav Janović, Branko Salaj…).

Ta svojevrsna i nikad nekapitulirana Nezavisna Država Hrvatska imala je u dijaspori sve svoje infrastrukturne institucije: kulturne i vjerske udruge; društvene i sportske udruge; znanstveno-stručne, izdavačke i medijske institucije, primjerice: Hrvatski povijesni institut (o. Dr. Dominik Mandić), Studia croatica (Karlo Mirth…), Knjižnica HRVATSKA REVIJA (Vinko Nikolić), Kroatische Berichte (Yvona Dončević), Scripta Croatica i Ars Croatica (Dragan Hazler), umjetnički saloni (Meštrović, Kljaković, Turkalj…), nobelovaci (Lavoslav Ružička, Ivo Andrić, Vladimir Prelog), akademija sa sjedištem u New Yorku (Hrvatska akademija Amerike od 1953. – Karlo Mirth) i u Baselu (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori od 1978. – Dragan Hazler), Hrvatski jezikoslovni institut “Radices croaticca (Ilija Šikić 1988) …  Izlazilo je oko 170 novina i časopisa, izdano tisuće raznih knjiga, obrazovna i zabavna proza, poezija, povijesti, rječnici, gramatike, godišnjaci, kalendari, magistarske i doktorske disertacije, dokumentarna djela, politički i drugi manifesti…, leksika i eniklopedistika…) Štoviše, postojale su i stanovite oružane postrojbe, čini i ideje posvećene oslobođenju Hrvatske i uspostavi nezavisne države (Bugojanski gerilci, Bušićev gusarski podhvat u Americi, Hrvati u legijama stranaca, Hrvati – častnici i vojnici u vojskama država domaćina s opredjeljnjem obrazovanja za Hrvatsku, kad ustreba…).

Ovim nepotpunim nabrajanjem naslova iz ustrojstva, djelovanja i svojevrsnog postojanja Nezavisne Države Hrvatske u dijaspori ne daje se nikakova ocjena niti se ovim načinom valorizira njeno mjesto u povijesti kontinuiteta hrvatskog državnog suvereniteta, čime će se prije ili kasnije morati pozabaviti hrvatska povijesna znanost, nego se samo podsjeća na nezaobilazne državotvorne čine u međusobnostima Domovina  – Dijaspora.

Naime, sva ustrojstva NDH u dijaspori ili pojedinci u njima su na ovaj ili onaj način surađivali s hrvatskim državotvorcima u domovini. Evo nekoliko takovih domovinskih suradnika (abecedno): Tomislav Antunović, Milivoj Barbarić, Antonija Bauer, Antun Bauer, Bruno Bušić, Asaf Duraković, Šime Đodan, Stjepan Đureković, Nikola Hazler, Vjećeslav Holjevac, Miroslav Hirc, Hrvoje Iveković, Ante Kadić, Zvonimir Komarica, Rudica Kovačević, Zvonimir Kulundžić, Danilo Pejaković, Željko Puratić,  Hrvoje Šošić, Ivo Štefanac, Hrvoje Tartalja, Zlatko Tomičić, Franjo Tuđman, Marko Veselica, Vice Vukojević, Vice Vukov, Nikola Žic…

Neki od domovinskih suradnika su izdavali svoje knjige i publicističke priloge u izdavačkim i medijskim institucijama hrvatske političke emigracije, primjerice Zvonimir Kulundžić, Zlatko Tomičić, Franjo Tuđman, Vice Vukojević i dolazili su u dijasporu kao predavači. Neki su bili suosnivači i članovi izvandomovinskih institucija, čak i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori sa sjedištem u Baselu, primjerice domovinski sveuč. profesori i doktori znanosti: Milivoj Barbarić, Antun Bauer,  Šime Đodan, Hrvoje Iveković, Željko Puratić, Hrvoje Tartalja, Franjo Tuđman…

Za dokumentarnu povijest je zanimljivo, da su sva čelna državotvorna ustrojstva NDH u dijaspori ugasila 1989/90. svoje djelovanje i postojanje, a čelnici iz njih pristupili su u Hrvatsku demokratsku zajednicu ili u druge domovinske stranke i kao dragovoljci u redove vojnih postrojenja svih razina, uključujući najviše častnike HV (Ante Gotovina) i ministra obrane, pokojnog Gojka Šuška.

Iz ovih nekoliko fakata iznešenih naslovno i natuknički u ovom prilogu proizlazi, da je Dr. Franjo Tuđman aktom pomirenja zavađenih Hrvata kroz Drugi svjetski rat i suprotne ideologije pomirio i dvije međusobno zavađene hrvatske države i ujedinio ih u jednu suverenu državu – Republiku Hrvatsku, koju je priznala čitava svjetska javnost. Za ovaj najviši i najpotpuniji hrvatotvorni i državotvorni čin, kojeg je izveo Dr. Franjo Tuđman s pomirenim i udruženim hrvatskim narodom neosporiv je golemi i svestrani udio hrvatske političke emigracije kao predvodnika svih Hrvata u dijaspori, kojih ima podjednako kao i u domovini.

Djelo i zasluge Dr. Franje Tuđmana je pomirena, preporođena, obnovljena i ustoličena nezavisna država – Republika Hrvatska, kojom si je Franjo Tuđman izgradio trajni i najvrijedniji spomenik za sva vremena, a do nas svih Hrvata, ma gdje živimo jest da čuvamo, razvijamo, gradimo i unapređujemo svoju domovinu i nezavisnu državu – Republiku  Hrvatsku. Kako smo to činili za vrijeme Domovinskog rata, trebali bismo činiti i dalje.

I za kraj evo malo umjesne kritike. Naime, očekivao se je veliki povratak Hrvata iz dijaspore u domovinu – državu Hrvatsku i golemi priliv novca. Do toga nije došlo spontano ni organizirano, nego naprotiv trend hrvatskog iseljavanja je brojem i demografskim potencijalom veći, nego je broj povratnika. Domovina se trudi otvorenih vrata raznim pozivima na povratak i dolazak Hrvata u Hrvatsku, ali odazov ne zadovoljava.

Ima razloga nepovratku Hrvata, o kojima se ne piše. Jedan od takovih je rastrojstvo gotovo svih hrvatskih čelnih udruga i institucija u dijaspori, kad je stvorena suverena država Hrvatska, osim hrvatskih katoličkih misija.

Vjerojatno je to bio prenagao i pogrešan čin. Hrvatska dijaspora, koja je djelovala kroz svoje državotvorne, kulturne, gospodarske, političke, medijske, lobijske i znanstvene institucije poput države sada je obezglavljena.

Nema čelnih institucija ni njihovih infrastrukturnih ogranaka, a razna bezlična društvanca niču poput gljiva iza kiše. Primjerice, u Švicarskoj smo do pojave hrvatske nezavisnosti imali za cijelu državu, osim vjerskih samo 5 jakih hrvatskih udruga:

Ogranak Matice Hrvatske u Baselu (1968),

Hrvatska zaklada za borbu protiv raka u domovini – Basel (1970),

Hrvatska kulturna Zajednica u Zürichu (1973);

Odbor Hrvatskog narodnog vijeća u Baselu (1974) i

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Baselu (1978).

Znalo se je s kim će se razgovarati po pojedinim pitanjima iz odnosa državotvornih Hrvata domovine i ovog dijela dijaspore. Danas, ima u Švicarskoj preko stotinu raznih društvanaca. Svako si na nečemu gradi kult i stvara razloge za jalove prepirke. Nema se s kim ozbiljno pregovarati niti gospodarsko-poslovno razgovarati i djelovati.

Na razini hrvatske dijaspore u svijetu stvoren je Hrvatski svjetski kongres. Od 2. do 3. srpnja HSK je održao svoj drugi sabor i na njemu je za predsjednika izabran rev. Šimun – Šito Ćorić, doktor znanosti, fratar, sociolog, pjesnik, pisac, glazbenik, pjevač, svjetski putnik, društvenjak, prijatelj na prvi pogled i politički djelatnik.

Hrvatske oporbene stranke u domovini nastupaju protiv hrvatske dijaspore. Sve prilike i neprilike potiču neke Hrvate u dijaspori na razmišljenje o ponovnoj uspostavi Hrvatskog sabora i vijeća (vlade) za dijasporu, koja bi tijela, odnosno zastupnici iz njih zastupali dijasporu u Hrvatskom državnom saboru i hrvatskoj vladi u Zagrebu. Možda bi se tim načinom uspjelo pojačati svestranu suradnju između Hrvata u dijaspori i domovini – državi Hrvatskoj, slično kao što to čine Židovi iz dijaspore s Izraelom.

Nešto se učiniti mora jer odnos Hrvata u dijaspori i države – Republike Hrvatske nije onakav, kakvim smo ga očekivali i kakav bi trebao biti već sada i u trećem tisućljeću.

Basel, koncem 20. stoljeća

Mr.sci. Dragan Hazler, predsjednik HAZU-D u Baselu