Gdje prestaju granice slobode izražavanja a počinje govor mržnje |

Gdje prestaju granice slobode izražavanja a počinje govor mržnje

U kontekstu izrade zakonskog okvira za zabranu i kažnjavanje govora mržnje potrebno je sagledati opće načelo slobode izražavanja na kojem počiva svako demokratsko pluralističko društvo, a koje je zajamčeno brojnim međunarodnim i nacionalnim dokumentima.Prijeko je potrebno razlikovati dozvoljen od nedozvoljenog načina izražavanja, a pravo na slobodu izražavanja svakako isključuje onu vrstu izražavanja koje potiče mržnju te može kršiti ili negirati prava drugih.

Govor mržnje je upravo takav oblik zabranjenog izražavanja. Stoga je radi zaštite zaštite drugih prava i sloboda moguće i potrebno pravo na slobodu izražavanja ograničiti, međutim, isključivo razmjerno potrebama za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (članak 16. Ustava Republike Hrvatske).

Sukladno članku 10. ‘Sloboda izražavanja ‘Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda‘(1950.) to će se pravo ograničiti u cilju zaštite drugih prava, nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva. Dakle, kada je riječ o govoru mržnje, nedopustivo je pozivati se na pravo na slobodu izražavanja, budući da on počiva na netoleranciji, diskriminaciji i kršenju drugih prava.

Današnje zakonodavstvo Europske unije također prepoznaje govor mržnje kao oblik diskriminatornog ponašanja te ga kao takvog inkriminira i zabranjuje. U Povelji Europske unije o temeljnim pravima propisana je člankom 21. zabrana diskriminacije na osnovi nacionalnosti, spola, rase, boje, etničkog ili socijalnog porijekla, genetskih obilježja, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili drugog uvjerenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, vlasništva, rođenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.

Ne postoji univerzalna definicija govora mržnje, već ga pobliže opisuju pojedini međunarodni dokumenti kojima je on zabranjen kao jedan od oblika diskriminacije. Pojedine zemlje donijele su nacionalne zakone kojima se zabranjuju izrazi koji bi se mogli svesti pod govor mržnje. U tu skupinu zemalja ubraja se i Republika Hrvatska.

Velik značaj u pogledu izrade nacionalnih zakona pojedinih zemalja u smislu inkriminiranja i zabrane govora mržnje imalo je Vijeće Europe, koje je 1997. godine izdalo Preporuku o govoru mržnje (No. R 97/20 ). U okviru Preporukenavedeni su kriteriji koje bi zemlje članice trebale uvrstiti u svoja nacionalna zakonodavstva koja pokrivaju ovo osjetljivo područje. Govor mržnje definiran je kao “svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.” Posebno je istaknuto da su glavna obilježja govora mržnje netolerancija i diskriminacija po raznim osnovama kao posljedice negativnih predrasuda i stereotipa. Ovime je Vijeće Europe osudilo govor mržnje, naglasivši pritom da on može biti posebno štetan ukoliko je prenesen od strane medija. Također, naglašena je potreba inkriminiranja izjava kojima se potiču mržnja, diskriminacija ili nasilje protiv pojedinaca ili grupa zbog vjerskih ili drugih razloga.

U tom je kontekstu Vijeće Europe osnovalo Europsku komisiju protiv rasizma i netolerancije (www.coe.int/ecri) koja je do danas napisala više izvještaja o državama članicama i opće preporuke. ECRI je preporučila da se inkriminiraju izrazi koji se mogu smatrati rasističkim govorom, posebno kada namjerno i javno potiču nasilje, mržnju ili diskriminaciju na osnovu rase, nacije ili etničkog porijekla, boje, jezika ili religije.

2008. godine Vijeće Europe izdalo je Priručnik o govoru mržnje s ciljem razjašnjavanja ove problematike, u kojem su pobrojani kriteriji proizašli iz prakse Europskog suda za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu definira govor mržnje kao svaku formu izražavanja koja širi, podstiče, promovira, ili opravdava mržnju zasnovanu na netoleranciji, uključujući i vjersku netoleranciju. Također, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu može se u postupku u kojem je riječ o govoru mržnje pozvati na zabranu diskriminacije koja proizlazi iz Europske povelje za ljudska prava, te ga procesuirati kao oblik rasne diskriminacije.

Budući da živimo u moderno doba koje nudi nove načine komunikacije te prenošenja poruka i informacija, neosporivo je da je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja uvelike olakšano. Pritom se prije svega misli na komunikaciju i prenošenje poruka i informacija putem medija i Interneta. Radi sprječavanja zlouporabe tih sredstava komunikacije u cilju širenja rasne i ksenofobne promidžbe Vijeće Europe usvojilo je 2001. godine Konvenciju o kibernetičkom kriminalute 2003. godine Dodatni protokol uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih pomoću računalnih sustava.

Konvencija rasistički i ksenofobični materijal definira kao bilo koji pisani materijal, bilo koju sliku ili neku drugu reprezentaciju ideja ili teorija koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje protiv osoba ili grupa osoba na osnovu rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog porijekla, kao i religije ako se koristi kao osnova za bilo koji od ovih faktora. Kao kazneno djelo definirano je distribuiranje ili bilo koji drugi način činjenja dostupnim javnosti rasističkog i ksenofobičnog materijala putem kompjutorskih sistema, kao i distribuiranje materijala koji “poriče, znatno umanjuje, odobrava ili opravdava djela genocida ili zločina protiv čovječnosti, kako ih definira međunarodno pravo.

U slučaju širenja govora mržnje putem medija i Interneta Vijeće Europe i Europski sud pravde primjenjuju posebno stroga načela i pravila. Europski sud pravde strogo kažnjava sve predstavnike medija koji pristrano prenose govor mržnje usmjeren prema bilo kome.

Ostalo međunarodno zakonodavstvo

1945. – Povelja Ujedinjenih naroda, članak 55., stavak (c) obvezuje sve članice na poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda za svih, bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere.

1948. – Opća deklaracija o ljudskim pravima,  članci 1. i 2. svim ljudima garantira slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status.

1965. – Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD), predlaže konkretne mjere za borbu protiv rasne diskriminacije i govora mržnje.

1966. – Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, nalaže svim potpisnicama da zakonom zabrane svaku ratnu propagandu te svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. Također, svim ljudima, bez obzira na gore navedene razlike, jamči se jednaka zakonska zaštita od diskriminacije.

2000. – Protokol 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članice Konvencije potvrdile su sveopću zabranu diskriminacije.

Nacionalno zakonodavstvo

Republika Hrvatska potpisnica je svih prethodno navedenih međunarodnih dokumenata, čime se obvezala na poštivanje i provođenje svih temeljnih načela koja iz njih proizlaze.

Ustav Republike Hrvatske (NN, br. 85/2010 od 09.07.2010. godine) jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te posebno jamči slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa (članak 38.).

U kontekstu ograničavanja sloboda i prava članak 16. navodi da se oni mogu ograničiti samo zakonom radi zaštite slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, pri čemu to ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Međutim, kada je riječ o govoru mržnje kao jednom od oblika poticanja na mržnju i diskriminacije, Ustav Republike Hrvatske baš kao ni prethodno navedeni međunarodni dokumenti ne tolerira takvu vrstu izražavanja te u članku 39. zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Uostalom, člankom 14. općenito zabranjuje diskriminaciju navodeći otvorenu listu osnova: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.”

Od posebne važnosti za hrvatsko anti-diskriminacijsko zakonodavstvo, koje se također odnosi na inkriminiranje govora mržnje, je Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08; 112/12), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine. Ovaj Zakon napredniji je od europskih direktiva, koje su predstavljale osnovu za njegovo donošenje, budući da Zakon uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova (zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), dok europsko zakonodavstvo poznaje svega 6 osnova (rasno ili etničko podrijetlo, vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob, spol i spolnu orijentaciju). Budući da govor mržnje kao takav predstavlja poticanje na diskriminaciju, te je sukladno tome kažnjiv temeljem ovog Zakona.

U novom Kaznenom zakonu (Narodne novine br. 125/11, 144/12) koji je stupio je na snagu 1. siječnja 2013. govor mržnje reguliran je na slijedeći način:

Zločin iz mržnje definiran je kao kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla ili spolne orijentacije druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje. Ovakvom definicijom Kazneni zakon usklađen je s Okvirnom odlukom Vijeća Europe o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima.

Kroz kazneno djelo javno poticanje na nasilje i mržnju (članak 325.) inkriminira se javno poticanje na nasilje i mržnju usmjerenu prema određenim skupinama ljudi. Propisano  je kažnjavanje onoga tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti čini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina.

Nadalje, propisano je kažnjavanje organizatora grupe koja potiče na nasilje ili mržnju kao i osoba koje sudjeluju u takvoj grupi.

Također, posebna kaznena djela navode se u okviru poglavlja “Povreda ravnopravnosti”.

Važno je spomenuti i Zakon o ravnopravnosti spolova (NN, br. 116/03, 82/08) te Zakon o istospolnim zajednicama (NN, br. 116/03) koji zabranjuju svaku diskriminaciju, izravnu ili neizravnu, temeljem spola, bračnog ili obiteljskog statusa, te spolne orijentacije.

Unatoč tome što je u pogledu sankcioniranja zločina iz mržnje i inkriminiranja govora mržnje postignut veliki pomak donošenjem novog Kaznenog zakona, govor mržnje je mnogo detaljnije obrazložen u zakonima koji se odnose na medije, a riječ je o Zakonu o medijima, Zakonu o elektroničkim medijima i Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji.

Zakonom o medijima (NN, br. 59/04) uređuju se, između ostalog, pretpostavke za ostvarivanje načela slobode medija, prava novinara i drugih sudionika u javnom informiranju na slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama. Ali Zakon ističe da će se njegove odredbe tumačiti sukladno Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U članku 3.(4) izričito se zabranjuje prenošenjem programskih sadržaja u medijima poticati ili veličati nacionalnu, rasnu, vjersku, spolnu ili drugu neravnopravnost ili neravnopravnost na temelju spolne orijentacije, kao i ideološke i državne tvorevine nastale na takvim osnovama, te izazivati nacionalno, rasno, vjersko, spolno ili drugo neprijateljstvo ili nesnošljivost, neprijateljstvo ili nesnošljivost na temelju spolne orijentacije, poticati nasilje i rat.

Zakon o elektroničkim medijima (NN, br. 122/03, 79/07, 32/08, 65/09, 153/09, 84/11, 94/13, 136/13) u članku 12. propisuje da u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.

Od posebnog značaja je Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (NN, br. 17/01, 25/03, 137/10, 76/12), koji regulira obveze HRT-a kao javne televizije i u članku 8. zabranjuje širenje netrpeljivosti i poticanje na nasilje na jednak način kao što je to učinjeno Zakonom o elektroničkim medijima. HRT je sukladno ovom Zakonu dužan pridonositi suzbijanju diskriminacije na svakoj osnovi u skladu s Ustavom i propisima, te je također dužan programskim sadržajem pridonositi ostvarivanju ljudskih prava, ravnopravnosti i političkih prava građana te unaprjeđivanju pravne i socijalne države te civilnog društva, kao i objektivnom izvješćivanju i ukazivanju na kršenje ljudskih prava ranjivih skupina (članak 9.).

Naposljetku, zbog sve učestalijih nereda na sportskim natjecanjima, posebno tijekom nogometnih utakmica na stadionima diljem Republike Hrvatske, dio kojih je često bio iskazivan govor mržnje, 2003. godine usvojen je Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima(NN, br. 117/03, 43/09, 34/11). Zakon regulira obveze sportskih klubova, ali i samih posjetitelja sportskih događanja. Posebno zabranjuje unošenje i isticanje transparenta, zastave ili druge stvari s tekstom, slikom, znakom ili drugim obilježjem koje iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti ili neke druge posebnosti (članak 4. stavak 3.) te također pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti ili neke druge posebnosti (članak 4. stavak 4.). U slučaju kršenja ovih odredbi Zakona zapriječene su novčane kazne ili kazne zatvora.