„Razgovori“ velečasnog Zlatka Sudca |

Nada Landeka, o pravosuđu, ovrhama, korupciji, kriminalu, politici, vjeri

„Razgovori“ velečasnog Zlatka Sudca

Datum objave: 19. kolovoz 2015/Zlatko Sudac/Pripremio: Đivo Bašić

Monolozi civilizaciji sjena i straha

Prezasićeni informacijama ljudi postaju ljudi zaborava

„Tehnički aparat funkcionira pod određenim naponom, pod određenim opterećenjem. Televizor, kompjutor, sve. Kad ga preopteretiš, izgori. Što se danas događa? Svi polako izgorijevamo, pregorijevamo. Zasićeni informacijama gubimo bit. Od šume više ne vidimo drveta. Na taj način se danas briše memorija. Prezasićeni informacijama, ljudi postaju ljudi zaborava. Zato smo tako brzo zaboravili Domovinski rat, to da smo bili u Jugi, sve. Jer smo prezasićeni. I onda se hvatamo za ono što nam je tu, sad, neposredno, danas. Iskoristi i uživaj. Izgubili smo temelj. Pregorili smo. A čovjek koji pregori, gubi nit, gubi korijene, gubi pripadnost, nacionalnost. Gubi vjersku, duhovnu svijest. Što postaje? Postaje masa za manipulaciju moćnika. To je, po meni, ono što globalizacija radi od čovjeka. Učini se tako da milijuni kompjutora pregore, da zaštekaju, a onda se napravi da se upale samo na tvoj napon. I, vladaš cijelim svijetom. To je to.

Ti se danas trebaš znati zaštititi da ne izgubiš sebe. A tek onda se izbori za neko svoje mjesto. Pogotovo ako tvoj stav nije u skladu sa stavom većine. Došli smo do takve točke usijanja da, kada se svi slože oko nečega, možemo biti sigurni da je to krivo. Sigurno je krivo. Jer, velike ideje uvijek su bile ideje manjine. Tko je ostao pod križem Kristovim – manjina. Tko je ostao uz velike mistike, svetoga Franju, Gandhija – manjina. Veliki ljudi, genijalne ideje – uvijek manjina. Kad se svi oko nečega danas slože – idemo svi u EU, idemo u NATO – možemo biti sigurni da je to krivo. Samo je pitanje vremena kad će se pokazati da je krivo. Ali, toliko smo već ušli u krivi sistem, da nas on guta. Nova revolucija već guta svoju djecu. A mi smo među tom djecom. […]

Ja se bojim što sam počeo gubiti ono izvorno što me čini živim danas – izvore pitke vode, zrak, normalnu klimu. A na individualnoj razini… televizijske emisije tipa ‘Reži me’ ili ‘Pod nož’ sve govore o tom mentalitetu. Svakako, ja mogu otkloniti bore, ali moje srce je staro 60, 70 godina. A mi nismo spremni gubiti, a onda i umirati. […] Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije. Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se samo bojim nemoći mene sada ili nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo srlja. […]

A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje nesposobnosti danas. To je kolektivni strah koji nas paralizira. Mi živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog zatopljenja, od ekoloških problema. Teror straha. A što činimo da to spriječimo? […]

Dakle, mi se sami, na individualnoj razini bojimo suočiti s uzrocima koji su proizveli da se bojimo sada, jer su korijeni rana ili kojekakvih frustracija iz prošlosti duboki. A gdje je tek globalna razina čovječanstva?! […]

Budućnost se odlučuje sada. Kao što su nas navikli na Internet, a nekad ga nije bilo, kao što su nas navikli na mobitel pa sad bez njega ne možemo, a prije 15 godina nije ga bilo, tako nas mogu naviknuti i na jedno ekološki osviješteno ponašanje, bez kojega nećemo moći. Koje će postati habitualno stanje, forma mentis čovjeka današnjice. Cjelokupni stil života moramo mijenjati. I to više nije pitanje hoćemo li se mijenjati. Moramo se mijenjati ako želimo živjeti sutra. I mediji moraju strahovito s tim puknuti. […]

Jadransko more bit će Jadransko more, otoci će biti otoci. Zemlja će ostati na svome mjestu. Pitanje je samo, usuđujem se reći, jednoga moralnog pristupa prema nečemu što je moja zemlja. Ili nije, nego je roba za novac. Zemlja će, dakle, ostati tu gdje jest. Ali, gospodari… mentalni sklop, pristup toj zemlji bit će toliko drukčiji koliko je to moj otok, ili koliko je to otok jednog Engleza, a ja na njemu rob.“ (Dunja Ujević, Zlatko Sudac, Razgovori, Nakladnik: Joshua, Zagreb, 2008, str. 105-106, 111-114).

Vlč. Zlatko Sudac