NELEGALNO POSLOVANJE:”SEZONA LOVA NA VRIJEDNE NEKRETNINE”
Datum objave: 24. srpanj 2015./Piše; Nada Landeka
ISPOVIJEST ŽRTVE DUŽNIČKOG ROPSTVA! TKO SU NAŠI UBOJICE? Zašto su dužnici nelegalnih ustanova žrtve?
Iz razloga jer je izigrano njihovo povjerenje koje su imali u legalno registrirane pravne osobe, u Austriji štedionice, zadruge i banke, u Hrvatskoj kreditni uredi i trgovačka društva, za koja su smatrali da sigurno moraju poslovati sukladno zakonu,
Prekasno su shvatili, najčešće tek po ovjeri ugovora kod javnog bilježnika, i kod potpisa drugih dokumenata koje su im odvjetnici-posrednici ili djelatnici poduzeća u kreditnim uredima „na brzinu“ podmetnuli na potpis, da su zapravo prevareni, i da su upali u kolo iz kojeg se vrlo teško može izaći.
Većina žrtava došla je u legalne kreditne urede, ili pak u odvjetnike urede odvjetnika posrednika, radi potrebe za kreditom, na temelju reklamnog oglasa objavljenog u javnim glasilima, tiskanim medijima, ili su oglas s ponudom kredita pročitali negdje usput, priljepljen na nekom stupu ili zakačen za brisač na vjetrobranu vozila.
Priča svih žrtava započela je na jednak način. Teška financijska situacija zbog neredovite isplate plaća, prijavljeni na najmanju osnovicu u poduzećima u kojima su zaposleni, uz postojeće kredite koje su imali u bankama, minuse na tekućim računima, ili brojne druge obveze koje su imali, zbog čega im je podići kredit u bankama uz takav bonitet,bilo gotovo nemoguće. Stoga je organizirana akcija poplave kreditnih ureda i posrednika koji su putem oglasa doslovno mamili, bila i više nego dobrodošla. „Krediti u 24 sata“…. „Krediti bez utvrđivanja boniteta“ …… “Hipotekarni krediti bez utvrđivanja kreditne sposobnosti“…… „Krediti na vozila“, „Isplata odmah“ , „povoljni krediti austrijskih štedionica i banaka“ i slične ponude od prve su zvučali više nego prekrasno.
Ljudi koji žive u teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji s obiljem problema, ljudi koji se svakog sutra užasno boje jer im već sutra može stići neki prijedlog za ovrhu, računi koji ne mogu platiti, školarina za dijete, liječnički troškovi, to su sve bili razlozi zbog čega su ovi ljudi bili prisiljeni založiti svoju imovinu kako bi dobili prijeko potrebna financijska sredstva. Nisu to bili ni glupi, a ni siromašni ljudi. Njihova imovina samo je bila sadržana u vrijednim nekretninama, naslijeđenim ili stečenim od roditelja, a u vrijeme krize tj. recesije istu je bilo vrlo teško unovčiti i doći do gotovog novca.
Na prvom razgovoru sa posrednicima, u nekom kvartovskom kafiću, odvjetničkom uredu ili u „kreditnom uredu“ prvo se provjeravao vlasnički status i je li nekretnina bez tereta. To je bio jedini preduvjet sklapanja posla. Isti postupak je i oko automobila, koji su morali biti vlasništvo zajmoprimca.
Očajni ljudi nisu shvatili način na koji ovi kreditori koji su bez ikakvih dozvola HNB-a, Ministarstva financija i bez dozvola HANFE isplaćivali novac,zapravo funkcioniraju.
Kod javnog bilježnika, prilikom potpisa ugovora, u ugovoru je stajao iznos novca približan prethodnom dogovoru u „kreditnom uredu“, no prvi šok nastupio bi neposredno po potpisu. Nitko od zajmoprimaca nije dobio na ruke isplaćene iznose navedene u ugovoru u kojima je bila naznačena i kamata, u pravilu 6-7% godišnje,već su ti iznosi bili puno manji od onih naznačenih u ugovorima. Na pitanje što to znači u pravilu su dobili odgovor da je to samo za početak, radi provjere urednosti plaćanja, a ako budu nekoliko mjeseci uredno podmirivali rate, dobiti će ostatak novca uskoro.
Ti tzv. „kreditni uredi“, koji su svoje poslovanje opravdali Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a koji nema apsolutno nikakve poveznice s njihovim stvarnim djelovanjem, dobro su se zaštitili, pa su svojim klijentima dali upute da uplate vrše u uredima kod trećih lica, odnosno pravnih osoba, a ne kod onih koji su naznačeni u ugovorima. S druge strane žrtvama Raiffaisen austrijskih zadruga ni na koji način nije bilo omogućeno legalno platiti kredit u inozemstvu, jer takav kreditni posao nije prijavljen u Hrvatskoj narodnoj banci (nije legaliziran).
Osim toga, postoje i različite vrste ugovora. Sklapali su se ugovori svih oblika. Ugovori o zajmu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava, Fiducijarni ugovori sa zasnivanjem fiducije odnosno uvjetnog vlasništva, ili pak, ono što je najgori oblik zlouporabe i najteže za oštećene – sklapanje Ugovora o kupoprodaji nekretnine, a odmah potom i sklapanje Ugovora o najmu iste te nekretnine u kojoj bi zajmoprimac nastavio – umjesto plaćanja rate kredita, plaćati najamninu vlastitog stana. Posrednici su pažljivo selekcionirali klijente, i razumno donosili odluke. Odabirali su ljude koji su bili u najtežim životnim i financijskim situacijama te su njihovo stanje iskoristili da bi im Ugovorom o kupoprodaji odmah u startu oteli nekretninu, dok su ostale zastrašivali telefonskim pozivima iz raznih call centara i osobnim posjetama utjerivača dugova. Uglavnom su svi oštećeni suglasni da se radi o istim osobama koje su ih nazivale ili posjećivale uvjeravajući ih da moraju jednokratno isplatiti iznos iz ugovora ili će ih deložirati iz domova, bez obzira o kojem obliku ugovornog odnosa se radi.
Gotovo na jednak način djeluju i nelegalne austrijske štedionice.
Nakon sklapanja ugovora u nekom od odvjetničkih ureda, kod odvjetnika posrednika, i nakon potpisa i ovjere javnobilježničkog akata (kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj), zasnivalo se založno pravo ili fiducija na nekretninima. Po pokretanju ovršnog postupka, punomoćnici tih nelegalnih austrijskih zadruga svakodnevno vrše progon nad žrtvama austrijskih nelegalnih zadruga i banaka, prijete im se iseljenjem, uznemiravaju ih…
Žrtve kreditnih ureda počela je hvatati panika pa su počeli istraživati o kakvim poduzećima se radi i tko su zapravo „zajmodavci“ i „kreditori“ s kojima su sklopili ugovor. Uhvaćeni u mrežu vlastitog nastojanja da se izvuku iz postojeće teške financijske situacije ostali su bez nekretnina, bez stanova i bez automobila, dok su im računi blokirani i ovršuju se sredstva iz redovnih primanja.
Još uvijek se nameće pitanje, tko je i temeljem kojeg zakona ovlastio odvjetničke urede u Hrvatskoj, i odvjetnike tih ureda koji su obavljali posredništvo između austrijskih zadruga, štedionica, banaka i dužnika, odvjetnike koji nemaju registrirano trgovačko poduzeće za naplatu potraživanja i kredita, da ustežu sredstva s računa dužnika na svoj odvjetnički račun?
Što se pak kreditnih ureda tiče, tu je primjenjivan drugačiji način pristupa žrtvama. Ukoliko su posudili manji iznos, koji nije u početku bio osiguran hipotekom ili automobilom, prvo bi selili urede sa lokacije na lokaciju kako ih zajmoprimci ne bi uspjeli odmah pronaći, a potom, su im obračunali rate + zatezne i redovne kamate, te opomene u visokim iznosima, ili bi im jednostavno – otkazali zajam i proglasili ga dospjelim.
Tada bi se ipak pokazali „dobrima i razumnima“, te su ponudli zajmoprimcima da načine reprogram svojih obveza, i pred njih bi stavili nove ugovore.
U reprogramirane ugovore mahom su uvrštena postojeća potraživanja, kamate, zatezne kamate, opomene, troškovi javnog bilježnika i slično, iznos je u pravilu udvostručen, a obvezno je i zasnivanje založnog prava na nekretninama koje su zajmoprimci posjedovali.
Još 2010 godine, brojne žrtve kreditnih ureda i austrijskih Raiffaisen zadruga i štedionica prijavili su svoje slučajeve, pojedinačno, – nadležnim policijskim postajama, a nakon akcije USKOK-a u maju 2012 godine, tijekom koje su brojni djelatnici ovih ureda uhićeni i pritvoreni, i USKOK-u.
Očekivali su brza rješenja njihove noćne more, no uhićenje, pritvor i podizane optužnica protiv tih osoba nije im donio mir.
Unatoč uhićenjima i zatvaranjima postojećih „kreditnih ureda“ pozivi iz call centra nisu stali, a pritisak na njih da plaćaju dug, sada opet drugim pravnim i fizičkim osobama pa i odvjetničkim uredima, nastavio se.
Ljudi su ohrabreni akcijom USKOK-a ponovo prijavili iznudu, prisilu, prijetnje nadležnim institucijama, no bez obzira na kaznene prijave svakodnevno su slušali direktne prijetnje – kako će ih iseliti iz njihovih kuća. Stoga su mnogi podigli tužbe za ništetnost Ugovora o zajmu, ništetnost ugovora o kupoprodaji, kao i drugih sklopljenih i solemniziranih isprava koje su sklopljene u zabludi.
Oštećeni su iz cijele Hrvatske pa su se parnični postupci nastavili voditi pred mjesno nadležnim sudovima. Do sada je nekoliko žrtava nelegalnih kreditnih ureda uspjelo u svojim postupcima te su ishodili presude kojim se ovi ugovori proglašavaju ništetnim.
USKOK je odredio zabilježbu plombi na dijelu nekretnina rdi zabrane otuđenja, u svrhu zaštite oštećenika, međutim, mnogi od žrtava još uvijek nisu zaštićeni, a i postupci idu sporo.
U međuvremenu, računi su im blokirani čekovima, bianco zadužnicama koje su ispunjeni na deseterostruko veće iznose od onih koje ovi uredi potražuju, mahom u iznosu od 500.000 kn, a i više.
Situacija sa žrtvama nelegalnih štedionica je tek neznatno drugačija, i to u smislu što je njihova situacija trenutno nedefinirana.
Kazneni i istražni postupci nisu dovršeni, optužnice nisu podignute. Ovršni postupci se i dalje vode unatoč činjenici da su podignute kaznene prijave, i da su podignute tužbe. Iako je Ovršnim zakonom propisana mogućnost odgode ovrhe ako postoji sumnja na kazneno djelo koje je prijavljeno Odvjetništvu, sudovi ne donose rješenja o odgodi, već masovno provode ovrhe. USKOK nije zabilježio plombu na njihovim nekretninama.
Tijekom cijelog perioda ovog dužničkog ropstva, ovi ljudi nemaju mira. Iako ne osporavaju svoj dug, i zakonom propisanu kamatu, većina ih je do sada ili otplatila zajmove do kraja, (prema iznosima koji su im isplaćeni), ili još uvijek plaćaju, međutim, protive se lihvarskim obračunima iz kojih je vidljivo da kamata dvostruko ili trostruko premašuje glavnicu. Drugim riječima, osoba koja je posudila 20.000,00 eur-a, platila je glavnicu i kamatu preko 55.000,00 eur-a, i još uvijek duguje preko 38.000 eur-a.
Ovršenici su i nadalje svakodnevno izloženi svakodnevnim telefonskim pozivima, prijetnjama, iznudama, ili im se prijeti da će ih „već sutra“ iseliti iz njihovih domova. Sve to u svrhu prisile na sklapanje novih Ugovora, u kojima je dužnik prisiljen priznati novo obračunani dug, obračunanu lihvarsku kamatu, troškove i sl.
Tako zajamčena ustavna prava postaju samo slova na papiru, jer je na njihove nekretnine nastupio pravi lov.
Ljudi su ogorčeni, ne razumiju kako je moguće da u jednom gradu npr. Zagrebu, Zemljišno knjižni odjel uzastopno, u više navrata odbija zabilježbu spora u zemljišnim knjigama, sudovi se proglašavaju nenadležnima, dok u nekom drugom gradu ne samo da je temeljem istog postupka takva zabilježba prihvaćena (što je i po Zakonu o zemljišnim knjigama propisano) već su donešene i drugačije sudske odluke. Nameće se pitanje i kako su zemljišno knjižni uredi izvršili upise prava vlasništva bez uredne dokumentacije.
Neujednačena sudska praksa dovodi građane Hrvatske do ludila.
Oštećene žrtve međusobno komuniciraju, izmjenjuju iskustva, razgovaraju, pomažu jedni drugima. Obaviješteni su npr. kakvu odluku u kojem postupku je donio koji sud i kako teku parnice.
Osim toga, sve žrtve nelegalnih institucija ogorčeni su na činjenicu DA SU SVE PODUZELI po zakonu radi zaštite svojih Ustavom i Zakonom zajamčenih prava, da su kaznene prijave podnijeli prije jako dugo vremena, također i tužbe za ništetnost sklopljenih ugovora, a da su unatoč tome pojedinci zaštićeni, dok drugi to očigledno nisu.
Isto tako im je neshvatljivo, kako i na koji način su ti „kreditni uredi“, „zadruge“, „štedionice“, „banke“ koji nisu ovlaštene za financijsko poslovanje u Republici Hrvatskoj uspjeli djelovati bez zakonom propisanih dozvola.
Također su ogorčeni što upravo ta poduzeća koja su kupovala nekretnine u ovršnim postupcima, naplaćivala dugove ili ih utjerivali, nisu na udaru inspekcija i Ministarstva financija, umjesto poduzetnika proizvođača i malih obrtnika nad kojima se sustavno provode porezni nadzori.
Odvjetnici koji zastupaju zajmodavce i kreditore uz odvjetnička društva imaju registrirane i Agencije za nekretnine!!!
Očigledno je da u vrhu Države nema interesa da se građani zaštite, jer je nemoguće da u pravnoj državi u kojoj su pravo i pravda osnov i temelj življenja, ovakav kriminalno-mafijaški lobi može proći nekažnjeno unatoč „čvrstim dokazima“, zakonima i propisima koji su na snazi u RH.
Tijela koja rješavaju upravne stvari dužna su donositi akte na temelju Ustava, Zakona i drugih propisa. To načelo uključuje: kako osiguranje formalno-pravne zakonitosti, tako i osiguranje materijalno-pravne zakonitosti (pravilnu primjenu materijalnih propisa na osnovi kojih se odlučuje u konkretnoj stvari).
To krucijalno načelo poštenog pravnog sustava sadrži odredba članka 19. Ustava Republike Hrvatske.
Načelo zakonitosti jedno je od osnovnih načela propisano Ustavom i mnogim drugim zakonima. Drugo načelo je načelo jednakosti. “Svi su jednaki pred zakonom i drugim tijelima!”
ISPOVIJEST ŽRTVE
Riječi jedne od žrtava svjedoče o stanju u kakvom se ti ljudi nalaze;
„Očajna sam. Na bolovanju sam. Ne mogu spavati. Ne mogu živjeti. Evo, kada sam se u smiraj života okućila u svojoj 55 godini prijeti mi oduzimanje kuće. Sud je već donio ovršno rješenje da kuća ide na dražbu ali sam Božjom providnošću to spriječila, doslovce u posljednjoj sekundi. Pretrpjela sam strašnu Golgotu. To nikome ne želim. Niti najgorem neprijatelju. Ali, budite sigurni, kuću ću braniti golim životom……Državne institucije, odvjetnici, jednostavno su zakazali. Pokazali su totalnu nezainteresiranost za ove slučajeve. Svojim neodgovornim ponašanjem u konačnici daju blagoslov širenju kriminala. Njihovo ponašanje zasigurno nije u skladu s načelima etičkog kodeksa državnih institucija….
Nadam se, toplo se nadam da će pravna država proraditi. Vjerujem i da će javno iznošenje istine probuditi naš učmali sistem. Naoko, svi smo zaštićeni s milijardu i jednim zakonom, a kad se nađete u konkretnoj situaciji, shvatite da ste kao požutjeli list na stablu koji svakog trenutka treba pasti na tlo.
Zar smo se za to borili? Ja sam 1991 godine bila u postrojbi Hrvatske vojske u Šepurinama. Bila sam u Domovinskom ratu. Oh kako to gordo zvuči na sadašnju situaciju…..“