ZlostavljačI iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači
Datum objave:13. kolovoz 2015./Piše: Nada Landeka
Prema objavama u medijima, prije nekoliko dana policija je podijela kaznenu prijavu protiv P.M. iz Rijeke zbog sumnje da je u nedjelju ujutro, u stanu na Samoborskoj cesti u Zagrebu ubio svoju djevojku. Ubojstvu je prethodila svađa koju su oko 4 sata ujutro čuli susjedi iz zgrade. Nitko od susjeda nije reagirao na njezine krikove.
Žrtva je zapomagala; „Ubit će me, ubit će me!“ no uzalud, pomoć nije stizala.
Prije nepunih mjesec dana u Karlovcu i Kruševu zapomagale su dvije druge žrtve. Mahom se radi o brutalnim ubojstvima, i to pred očima javnosti.
Svakodnevno čitamo u medijima i o samoubojstvima žrtava internetskog zlostavljanja, zbog tzv. novog oblika kriminala – cyberbullyinga. I ne samo čitamo, nego je internet društvena mreža na kojoj su sve radnje vidljive. Tako se zločin koji dovodi do samoubojstva ili umiranja žrtve zbog trajne izloženosti napadima i stresu odvija pred očima stotina pa i tisuća ljudi.
Stanari zgrade ubijene žrtve šutjeli su, iako su nekoliko puta prije zvali policiju zbog preglasne glazbe, ovaj put, krikovi umiruće osobe nisu im bili dovoljno glasni.
Odprilike nekih šest mjeseci unazad, javnost je bila zgrožena viješću da je majka iz Zagorja mjesecima seksualno izrabljivala svoju maloljetnu kćerku nudeći njezine seksusalne usluge starcima iz susjedstva. Toj vijesti prehodila je i druga vijest, iz nekog drugog grada, u kojem je majka prodavala radi naplate njihovih seksualnih usluga čak dvije maloljetne kćerke. Još uvijek pamtim i članak, u kojem je javnost bila „zgrožena“ tekstom o trudnoj trinaestogodišnjoj djevojčici, za čiju trudnoću majka nije znala navodno sve do poroda.
O čemu mi to čitamo, i čime sebe opravdavamo? Zar smo svi izgubili pamet, sluh, vid, i um kojim raspoznajemo nasilje?
Zlostavljači iz „naših“ ulica šetaju ulicama nedodirljivi. Žene, djeca, majke, poslovne ili životne partnerice, žrtve osvete – svakodnevno su izložene nasilju, na ovaj ili onaj način. Živimo u društvu u kojem su „fitilji“ kratki, nerijetko ljudi planu za sitnicu, zamahnu šakom i primijene silu kako bi postigli svoj silj, ili samo “zaliječili živce”. Problem je ukoliko je s druge strane nasilnika fizički slabija žrtva, ili ukoliko žrtva uopće nema priliku obraniti se. Takve situacije očigledne su u naprijed opisanima. Krikovi žrtve nisu dopirali do susjeda koji su žrtvu pravovremenom reakcijom i pozivom policiji mogli joj spasiti život.
Do javnosti dopiru i krikovi žrtve internetskog zlostavljanja, koje također nemaju mogućnosti obrane. Nasilje se odvija pred njihovim očima, ostavlja duboke i teško zaliječive rane, dok nasilnik istovremeno sprječava žrtvu da se obrani. Žrtva je onemogućena pristupu profilima s društvenih mreža na kojima se objavljuju “grozote” o njoj, onemogućena je pristupu u “zločinačke grupe” koje su osnovane isključivo radi zlostavljanja, ne može se obraniti. Može samo krikovima dozivati pomoć društva, institucija, pasivnih promatrača…… ili se pak braniti na jednak način, tako da i sama žrtva postane nasilnik braneći svoju čast i dostojanstvo. Znači li to da svi moramo postati nasilnici da bismo obranili svoj život, egzistenciju, dostojanstvo, pravo na rad, život, obitelj?
Predstavlja li to ponovno uvođenje pravila: “Oko za oko, zub za zub?”
Znači li to prisilnu primjenu pravila koje će omogućiti žrtvi da preživi, s obzirom na konstantnu nezainteresiranost očevidaca i društva, (čitaj; pasivnih sudionika u zločinu), da se zločinac pravovremeno sankcionira a zločin spriječi?
Jednak je slučaj kod zlostavljanja djece. Poneke majke često znaju šutjeti iz „straha“ za svoj vlastiti život, ili u strahu od batina šutke promatrati kako otac fizički zlostavlja dijete. Često za tu situaciju znaju i susjedi, prijatelji, pa i učitelji kojima ne može promaknuti izgled i ponašanje djeteta, znakovi udaraca na tijelu, i sl. Dodatni znakovi su crteži djeteta koji znaju asocirati na nasilje, sastavci koje djeca pišu u školi, a u koje djeca često znaju ugraditi i svoj vlastiti život na očigled vapeći za pomoći. Na žalost, javnost se zgraža kad je čin nasilja izvršen i kad je žrtvi veoma teško pomoći, ne zgražaju se dok nasilje pasivno promatraju. Na žalost, promatrači najčešće ne poduzimaju ništa, iako svatko od nas može pravovremenom reakcijom zločin spriječiti.
Nasilja ima više vrsta
Osim fizičkog koje ostavlja znakove i rane na tijelu, teško zaliječive ožiljke ostavlja i psihičko nasilje, verbalno, a posljednjih godina i virtualno. Brojne žrtve zločina preminule su od vatrenog oružja, u žrtvu cyber kriminala nasuprot tome – puca se verbalno. Pri tom promatrači pasivno gledaju i šute. I ne samo da šute, već dodatno daju potporu zlostavljajaču nereagiranjem na njihovo učlanjenje u zločinačke facebook grupe, oformljene samo radi zlostavljanja žrtve internetskog kriminala. Pasivno promatraju komentare i objave objavljene na društvenim mrežama, a mnogi često i komentiraju takve zločinačke komentare. Pri tom nije bitno poznaju li žrtvu, je li zločin nad njom vršen s razlogom ili bez razloga, ima li istinitosti u objavljenim komentarima. Iako je zapravo zločin – težak zločin, bez obzira koji je povod i motivacija zlostavljanju.
Ni među zločincima nema razlike
Sasvim je svejedno drži li netko svoju žrtvu svezanu lancima, mlati li je nemilice do smrti, ili ju virtualno zlostavlja sve do smrti, samoubojstva ili potpune propasti duha, duše i tijela.
Kazneni zakon Republike Hrvatske propisuje da su sudionici u zločinu – počinitelj, onaj koji zločin izvrši, i sudionici pomagači, kao i svi oni koji su za zločin znali ali nisu isti prijavili nadležnim tijelima. Ako mjesecima slušamo krikove zlostavljanje žrtve, vapaje poziva u pomoć, i pri tom pokrivamo uha da ne čujemo krikove, ili uopće za njih ne marimo, jesmo li svi mi onda sudionici u zločinu nad zlostavljanom žrtvom?
Može li zgražanje o nasilnom činu, nakon što žrtvi više nema pomoći, nešto promijeniti? Naravno da ne može. Nitko ne može ubijenu osobu povratiti u život, ma koliko mu poslije toga bilo nejasno, zašto nitko od očevidaca nije pozvao policiju.
S druge strane internetsko zlostavljanje odvija se javno. Za sankcioniranje takvog zločina čak i nije potrebno zvati policiju. Dovoljno je izolirati zlostavljača, blokirati mu komentare namijenjene zlostavljanju žrtve, izaći iz zlostavljačkih grupa, blokirati iste, prijaviti ih društvenim mrežama na kojima su iste registrirane, a kao krajnju mjeru obavijestiti i policiju.
Umjesto toga, pasivno se gleda „susjeda iz naše ulice“ kako se iživljava fizički, verbalno, virtualno, i kako se iz mirne osobe, s kojom je do jučer netko od nas/vas pio kavu pretvara u zločinca, dok žrtva zločina postaje osoba koja umire. Fizički ili duhovno, sasvim svejedno. Smrt je smrt, a posljedice smrti nepovratne.
Pasivnost predstavlja odgovornost promatrača u zločinu. Nereagiranje na zločin koji se odvija pred očima promatrača, jednako je sudjelovanju u istom. Pravovremena reakcija spasila bi život ne samo žrtvi, već i zločincu.
No za takvo, ljudsko reagiranje, najprije je potrebna društvena svijest u svakom pojedincu. Danas su žrtve osobe koje su ubijene u Karlovcu, Kruševu, Zagrebu, Osijeku, Zadru, Splitu…… Danas su žrtve virtualnog/cyber krim zlostavljanja ljudi iz našeg grada, naše ulice, našeg susjedstva…… Nasilnik je osoba koju svakodnevno viđamo i koji je iz nekog razloga prema nama dobar i miroljubiv……. prozvati ga za nasilje možda bi značilo taknuti u osinjak i izložiti se i sam nasilju…….. Ali već sutra, žrtva nasilja nekog drugog nasilnika može biti bilo tko, svatko tko je ulogiran na društvene mreže….. tada će možda nekog od dotadašnjih pasivnih promatrača šutnja ostalih iznimno snažno zaboljeti…… baš kao što je preminulu žrtvu iz Zagreba zabolio stisak ubojičine ruke oko vrata…….. čiji krik NITKO NIJE ČUO, ili nije želio čuti…………
