Činjenica jest da su se tisuće ‘velikih’ Hrvatica i Hrvata dograbile tuđe imovine i tako stekle nepripadajuću korist, a osim što su ukrali tuđe, oslobođeni su time i budućeg podizanja lihvarskih (stambenih) kredita, koji su mnoge naše sugrađane u suvremenom vremenu bacili u dužničko ropstvo. U ovom slučaju nije riječ o ‘velikim’ Hrvatima koji su se kroz proces pretvorbe i privatizacije nečasno dograbili nacionalnih dobara, nego o onim tzv. običnim, malim ljudima, ‘velikim’ Hrvatima bez kojih ne bi bilo ni ovih prvih. Te dvije skupine vezane su kvazinacionalističkom pupčanom vrpcom i nemaju mnogo zajedničkog osim busanja ljevicom u prsa hrvatska dok im desnica grabi tuđe.
Otimanje zajedničkih nacionalnih dobara ili tuđe privatne imovine u ovoj državi dođe nešto poput narodnog običaja, a za one koji su krađom stekli bogatstvo obično se kaže: ‘znali su se snaći’ ili ‘on je snalažljiv’/’ona je snalažljiva'; ‘snašao se’. Snalažljivost je tako postala eufemizam za kazneno djelo krađe, a narodni običaji i izreke pretočili su se u sudsku praksu pa se krađom proglašavaju samo djela otimanja tuđe imovine pri kojem se ne ostvaruje značajnija imovinska korist. Onaj tko krađom ostvaruje značajnu imovinsku korist nije lopov, on je u Hrvata naprosto nevjerojatno snalažljiv. Nerijetko i vrlo ugledan, a često je i sadašnji ili bivši nositelj visokih i najviših državnih dužnosti.
Stvari su ovdje vrlo jednostavne. Ako su Hrvatica ili Hrvat ukrali tuđi (ili državni) stan, poslovni prostor, vikendicu, tvrtku, zemlju, gotovinu iz Državnog proračuna… onda oni nisu lopovi, nego snalažljivi i sposobni, najmirisnije cvijeće iz vrta hrvatskog (na)roda. Ako su, međutim, otuđili paštetu, gel za tuširanje ili nekoliko jabuka u lokalnom dućanu, onda su lopovi i njihovih nedjela gnuša se cijela zajednica. Za takve nema poštede u obliku ‘proceduralne pogreške’ u sudskim i upravnim procesima karakterističnim za ‘snalažljive’ koji lažiraju/plagiraju diplome i doktorate ili prodaju pola države za sitnu lovu samo zato da bi na njihove osobne račune sjela poveća svota novca, od koje sebi osiguravaju svijetlu budućnost. ‘Prave’ hrvatske lopove sustav brutalno gazi i na njima trenira državu vladavine prava. I tako, je li, i treba biti, jer zna se što je red te što je i kome služi hrvatska država i čemu/kome služi hrvatski narod.
Za razliku od mnogih sugrađanki i sugrađana, ne mislim da je onaj tko je oteo tuđe snalažljiv i/ili sposoban, smatram da je naprosto lopov i uvjerena sam kako bi kazna za počinjeno nedjelo trebala biti brza, učinkovita i razmjerna težini krađe, odnosno razini imovinske koristi koja je krađom ostvarena te da im ta imovinska korist mora u cijelosti biti oduzeta i vraćena onome kome uistinu pripada. To, međutim, nije tako i tisuće sam se puta pitala zašto smo, kao društvo/zajednica, u toj mjeri tolerantni prema najtežim krađama i prevarama – od kojih mnoge imaju obilježja i nacionalne izdaje – odnosno zbog čega pripadnice i pripadnici moga naroda misle da su pohlepa i grabež te njihovo nekažnjavanje naprosto prirodna pojava.
Jednom sam prilikom, prije dvadesetak godina, o navadama hrvatskog naroda razgovarala s nedavno preminulim, nadaleko cijenjenim imotskim gvardijanom, fra Vjekom Vrčićem, a bio je već u kasnim godinama života. Pamtim kako je vidno razočaran rekao da je najveći problem Hrvatica i Hrvata to što su sve spremni žrtvovati za, kako ju je on nazvao, ‘časovitu korist’.
Život u Hrvatskoj kasnije mi je pokazao kako je toj staroj i mudroj gvardijanskoj glavi sve odavno bilo kristalno jasno, ali je i dalje ostajalo otvorenim pitanje zbog čega su mnogi od nas spremni sve žrtvovati za tu trenutačnu osobnu korist. Danas sam uvjerena kako je tome tako jer su moji sunarodnjaci, koji se vole predstavljati ‘velikim Hrvatima’ i domoljubima, a kojih ima u svim društvenim klasama, u najvećem broju zapravo jadne i sebične kukavice. Veliki Hrvati naprosto ne vjeruju u opće dobro i ne vjeruju u poštenu Hrvatsku. I zato je potkradaju, lažu i varaju.