Pokretač je Cetinskih vrila i urednik književnih priloga u časopisu (1993-2013), lektor i korektor; urednik zasebne biblioteke “Ornji” s osam samostalnih pjesničkih zbirka te urednik izdanja znanstvene knjige u Matičinim ograncima u Sinju i u Vrlici. Organizator je nekoliko znanstvenih i stručnih skupova, aktivni sudionik šezdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija, kongresa i seminara te urednik radioemisija iz kulture. Napisao je i objavio dvije pjesničke zbirke: Nevjenčani dani(2000) i Njihove navezanosti tebi ne trebaju (2011), tri samostalne knjige: Kaliopine lovorike. Tragom literarnosti (2002), a u elektroničkom obliku Niti postojanja I. i II., zatim magistarski rad i disertaciju, knjigu prepjeva, nekoliko desetaka predgovora i pogovora u knjigama, poglavlja u suautorstvu te veći broj recenzija. Objavio je stotinjak izvornih znanstvenih radova u uglednim domaćim i inozemnim zbornicima i časopisima: 40 izvornih znanstvenih rasprava u časopisima ’a1’ s međunarodnom recenzijom, 39 znanstvenih radova, preglednih rasprava i članaka u vrsnim časopisima ’a2’, mnoštvo članaka te prethodnih priopćenja u književnoj periodici, 25 stručnih članaka i brojne publicističke prinose.
Na Fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brkića predaje kolegij Osnove hrvatskoga jezika s metodikom, a u pripremi za iduću godinu kolegije Retorika i suvremeno govorništvo te Artikulacijske i akustičke govorne vježbe. Tu smo se i susreli u Bijakovićima, Međugorju  i zamolili za razgovor za glasbrotnja.net.
  • Možete li čitatelje našega portala ukratko upoznati s Vašim aktivnostima i prinosima?
 Teško je ukratko sve obuhvatiti. Prema jeziku i književnoj riječi nosila me ljubav već od mladih dana. Imao sam dobre učitelje i profesore, studirao ranih sedamdesetih u Zagrebu i naučio puno toga već kao student. Prve crtice i pjesme objavio sam u sarajevskim Malim novinama, a u splitskom Vidiku, književnom časopisu, prvu pravu pjesničku rukovet, i to u gimnazijskom dobu. Završetkom studija vratio sam se u Sinj i počeo predavati Hrvatski jezik u Gimnaziji što je potrajalo gotovo četiri desetljeća. Zapravo, vratio sam se u svoje rodne Hrvace, ne računajući jednogodišnji boravak u Ljubljani i boravke u Omišu, Splitu i Kaštelima. Iako sam osamdesetih završio poslijediplomski studij Teorije i povijesti književnosti, obranio magisterij, okolnosti mi nisu bile sklone graditi sveučilišnu karijeru, a ratne neprilike odgodile su ranije želje da steknem akademski naslov doktora filologije i postanem sveučilišni profesor. U svojstvu ratnoga izvjestitelja s bojišnice i urednika proveo sam prvu ratnu godinu na Radiopostaji Sinj, a kad su se prilike smirile, vratio sam se nastavnim obvezama koje zapravo nikako nisam ni napustio jer sam u programu Radioškole izvodio nastavu. U to doba pokrenuli smo i Cetinska vrila, časopis Ogranka Matice hrvatske u Sinju, koji izlazi već 23 godine, a takvim kontinuitetom mogu se pohvaliti samo časopisi u zrelim sredinama gdje postoje ljudi koji znaju, mogu i hoće pisati.
  •  Koliko je mjerljiv Vaš doprinos podučavanju mladih generacija hrvatskome jeziku?
Moji su prinosi mjerljivi ponajprije u onom što jesam, u odgajanju, u kulturnom rastu brojnih gimnazijskih naraštaja, držeći da je jezična i književna kultura najvažniji dio sveukupne kulture. U svojstvu profesora savjetnika i stručnoga suradnika pedagoga, a u razdoblju od 1998. do 2007. godine, izvodio sam kolegij Metodičkih vježba studentima Filozofskoga fakulteta iz Zagreba, Odsjeka Kroatistike Zadarskoga sveučilišta te Filozofskoga fakulteta iz Splita. Također, brojnim profesorima vježbenicima bio sam mentorom i savjetnikom u njihovu stažiranju i pripremi polaganja stručnih ispita. U gimnazijskom arhivu možete listati obimnom građom, pročitati njihova imena, a već ih je gotovo stotinu.
  •  Poznato nam je da ste se ogledali i u novinarstvu?
Mogu bez ustezanja reći da sam osnovao Radiopostaju Sinj uoči neposrednih ratnih zbivanja s još nekoliko suradnika: Markom Duvnjakom, Dinkom Frankinijem i Mojimirom Čačijom. Brinuo sam o izradi statuta i pravilnika, uknjižbi, posredovao u sponzorstvima i nabavi opreme, sudjelovao u odabiru novinara i urednika, osmišljavao programske sheme, uređivao i vodio emisije, izvješćivao s terena i izravno se javljao u program, uređivao program radioškole i škole modernoga govorništva. Sinjski radio iznjedrio je nekoliko poznatih spikera, voditelja programa i osoba iz javnoga života, koji su prošli prve vježbe u mojoj govornoj radionici.
  •  Ipak niste dugo izdržali u radijskom mediju?
Točno. Uz poslanje gimnazijskoga profesora sredinom devedesetih neumorni duh me u tim traženjima odveo pisanju ogleda, reportaža i članaka za Slobodnu Dalmaciju. Nisu mi davali puno prostora, tek na kapaljku, a i novci su bili neznatni u odnosu na plaće uhljebljenih novinara, na njihove putne naloge, korištenje službenih vozila i kartica. Poslije vojno-redarstvene akcije Peruća nekoliko je mojih reportaža iz tek oslobođenih dijelova Hrvatačke općine postalo predloškom seminarskih vježba zagrebačkim studentima novinarstva. O tome mi je posvjedočila studentica, moja bivša učenica. Već tada su mi iz Redakcije poslali preporuke i upisnicu u Hrvatsko novinarsko društvo.
  •  Je li novinarstvo koristilo Vašem kasnijem znanstvenom rastu? Zapravo, jesu li Vaše filološke kompetencije u novinarstvu mogle u punoći zaživjeti?
U životu postoje veliki izazovi u kojima je neophodna sva pamet svijeta da bismo prisebno djelovali u nekim okolnostima. Kad su me 18. rujna 1991. godine pozvali u sinjski Krizni stožer, i kad mi je Franjo Jošt dao nalog da pripremim i u programu izgovorim komentare kojima je potrebno ublažiti učinke razdora, panike i kaotičnosti koja je obuzela sinjsko stanovništvo nakon agresije srpsko-crnogorske vojske i četničkih postrojba zauzimanjem Alebića kule, već sam na povratku prema Radiopostaji smislio prvi komentar koji sam za nekoliko minuta izgovorio pripremivši samo natuknice. Prisjetio sam se zgode s Melkiorom Tresićem iz Kiklopa, romana Ranka Marinkovića, zaplašena ratnim prijetnjama tom silnom ratnom tehnikom, tim ratnim strojem, metaforom modernoga Jednookog Polifema. Melkior je neustrašivo hodao tramvajskom prugom prema dolazećem tramvaju, personifikaciji te ratne sile, iskazujući svoj prosvjed, iskušavajući svoju hrabrost pred jurećom grdosijom, željeznim mamlazom, kojeg je vozač uspio zaustaviti pred njegovim nosom. Melkior je posramio tu silu; svojim je duhovnim snagama pobijedio tehniku, njegovim je mislima odjeknulo: možeš me zgnječiti, možeš satrti moje tijelo, ali moju misao, moj duh, ne ćeš nikada. Taj ključni Marinkovićev duhovni etimon ugradio sam u svoja razmišljanja o kućnom pragu i zločinačkoj sili koja pljačka, siluje, ubija, masakrira, ruši, uništava i pali. Potom sam se izravno obratio njihovu zapovjedniku. U Sinj nikada doći ne ćeš, a ako dođeš nikada ne ćeš moći mirno zaspati, nikada ne ćeš moći uspostaviti vojnu, a ni civilnu vlast; moja sjena će ustati iz groba…
  •  Pa, Vi ste i u obrani Domovine odigrali svoju ulogu?
Vrlo značajnu, imam svoj ratni put, ali nemam status branitelja, iako mi se činilo da će se od mene tražiti svjedočenje tko bi trebao biti. Nadao sam se kako će se popisi istinskih branitelja riješiti sustavno, cjelovito. To je sada manje važno. Kad je bilo najjače bombardiranje Sinja stanari zgrade Bazana 1 stvorili su pjesmu ’O’vo je naša zemja’ koja je odjeknula kao prinos sinjskoga band-aida, vodeće klape i ostalih glazbenika, naravno, u glazbenoj obradi Mojimira Čačije. Dio mojega pjesničkog iskustva utkan je u tu pjesmu, i na to sam ponosan, iako je zemaljsku slavu zgrabio netko drugi. Svojedobno sam o tome pisao u Cetinskim vrilima pa se potpisnik uplašio kako bih ja mogao sudskim pravorijekom osporiti njegovo intelektualno vlasništvo, što meni i ne pada na pamet.
  •  Tvrdite da je rat omeo Vašu sveučilišnu karijeru!
Mogao bih tako reći. Svoj diplomski rad pretočio sam u monografski uradak o Šimunoviću i objavio ga 1978. u Vidiku. Iste godine bio sam sudionikom znanstvenoga skupa o Ivanu Lovriću, autor priopćenja na koje sudionici nisu imali odgovora. Magistarski rad Novelistička i romaneskna proza Vladana Desnice nisam imao hrabrosti nazvati disertacijom. Zaboravih navesti da sam kasnih osamdesetih uForumu, kulturnom prilogu Slobodne Dalmacije, pisao kritičke osvrte o novim pjesničkim zbirkama. Bilo je to doba proučavanja poetika i metodoloških postupaka njemačkih stilističara, ruskih formalista, teoretičara strukturalizma i semiotike, fenomenološke i hermeneutičke teorije, teorije recepcije te nove engleske kritike i njihove primjene pri tumačenju književnoga djela, odnosno teksta.
  • Prolistali smo popis Vaših radova u kojem je preko dvije stotine bibliografskih jedinica, knjiga, periodičnih izvornih znanstvenih članaka, preglednih i stručnih priloga, publicističkih i uredničkih prinosa, zbirka pjesama, knjiga prepjeva itsl. Možete li reći jeste li zadovoljni odjecima, recepcijom Vaših radova, čitanjem?
Ne raspolažem pravim podatcima o čitanosti. Nisam bio u prigodi birati nakladnike, važno mi je bilo objaviti rad. Sinjski ogranak MH nema razvijenu prodajnu mrežu tako da knjiga često i ne dospije do onih koji bi je trebali držati u rukama. Zastupljen sam u uglednim zbornicima Filipa Grabovca, Andrije Kačića Miošića, Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša, Ante Kostantina Matasa, Antuna Barca, Vjekoslava Maštrovića, Vladimira Nazora, Dinka Šimunovića, Filipa Lukasa, Jure Kaštelana, Ivana Raosa, Ivana Slamniga, Vlade Gotovca, Dušana Žanka, Ivana Ančića, Dubravka Horvatića, Lovre Šitovića, Stjepana Zlatovića, Vladana Desnice; no nisam sve nabrojao. Navodim zbornike Hvarskoga kazališta, Hrvatskih studija, Kijevskih književnih susreta, zbornik o Zagori, zbornike Zavoda za književnost HAZU-a, zatim suradnju u uglednim književnim časopisima: Forumu, Dometima, Vidiku, Mogućnostima, Kolu, Osvitu, Motrištima, Hrvatskoj misli, Čakavskoj riči, Kačiću, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Hrvatskoj reviji, Crkvi u svijetu…
  •  Biste li mogli ukratko iznijeti svoj odnos prema hrvatskoj književnoj baštini, napose prema pjesništvu?
Mislim da se to može otkriti i prepoznati u svim mojim znanstvenim prinosima; a na poseban način i u pjesmi Ta riječ Hrvatska u kojoj je ta bliskost odnjegovana. Ne možete nešto proučavati, a da to niste ugradili u prostor svoje duhovnosti i zavoljeli; i tada Vam to više nije samo zanimanje nego poslanje. Tada stanujete i stvarate u jeziku koji je istinska kuća bitka. Nazivati se pjesnikom znači ovladati bogatstvom izražajnosti, svladavati otpore izričajnih sredstava. Biti istinskim pjesnikom znači tiho izgarati u unutarnjim stvaralačkim vatrama kako biste u zanosu i užitku jezičnih igrarija postigli neponovljivu zrelost jezika, genij jezika. Lirska pjesma je poput pčelinjeg saća ili paukove mreže. Kao što pčela i pauk iz vlastite supstancije grade saće odnosno mrežu, tako i pjesnik pjesmu. Kad to savršenstvo unesemo u svoj doživljaj, u svoj senzibilni prostor, onda taj osjećaj, ta genijalnost jezika, utkana u nama, nama upravlja. Sve što se događa odigrava se zapravo u ljudskom mozgu, i ako tu postoji red onda može biti i red i u rasporedu riječi, savršenstvu njihova odabira. Tako nastaje pjesma. Svi smo mi stvaraoci u jeziku, a da toga nismo svjesni. Poetika i retorika se često otimaju u nama, čak i u neukih i ne baš osobito obrazovanih ljudi. S druge pak strane malo je onih koji se žele posvetiti jeziku, a to se može vidjeti iz napisane rečenice. Ima puno osoba koje pomišljaju da su netko i nešto, a nisu u stanju iza sebe ostaviti jednu napisanu rečenicu, jednu čvrstu rečenicu.
  •  Mislite li da je hrvatska pjesnička riječ proučena i protumačena na prihvatljiv način?
Nipošto! Hrvatskoj književnoj teoriji, pregledima povijesti književnosti, književno-kritičkoj misli neophodna je revalorizacija, zapravo rektifikacija. Mnogi se opiru novim prosudbama, ocjenama, stavovima. Gotovo do jučer teoretičari su hrvatsko silabično pjesništvo pokušavali objasniti mjerilima antičke kvantitativne versifikacije pri čemu su potpuno zanemarili razlike slogovne strukture stiha i rasporeda antičkih stopa. Upozorio sam na pogrješne pristupe na nedavnom simpoziju posvećenu Antunu Barcu, a uskoro će rad biti otisnut u zborniku. Kad bi u pitanju bilo neko drugo područje života, novost bi odjeknula kao senzacija. Ne tvrdim da su nam potrebne senzacije, ali je neophodno barem uznemiriti znanstvene krugove. Nevjerojatno je koliko nas progone ’vječne istine’ u kojima su mnogi zatočili svoju savjest. Nedavno se mogla pročitati izjava sveučilišnoga profesora kako je neki mlađi pjesnik započeo tamo gdje je Goran stao. U pitanju je puno više od neobaviještenosti: kao da u proteklih sedamdesetak godina nije nastala niti jedna poema, spjev ili lirsko-epska pjesma? U knjižnici Marka Marulića u Splitu na književnoj večeri posvećenoj Vesni Parun govorilo se o našoj najistaknutijoj pjesnikinji, a da nitko nije ni pomislio kako u zgradi s druge strane ulice živi pjesnikinja koja književnim darovima nadmašuje sve ostale, a zaslužuje puno veću čast od one koju je Vesna Parun živjela čitavoga života. Hrvatska književnokritička misao, a osobito filološka znanost danas trebaju štit od učinaka unesenoga balasta, nasušno je potpuno pročišćenje misli i izbavljenje od ostataka prošlosti, demagoških ideologema, otrova i zloće, hrvatskoga jala, obračuna i mržnje, jednom riječju, potrebna je sustavna rektifikacija. Onaj tko želi na znanstvenim temeljima proučavati književnost ne može ostati na razini spekulacije, zatvarati svoje obzorje samo fenomenološkim ili samo sociološkim pristupom ili pak antropološkom hermeneutikom; dužan se navrijeme zametnuti spoznajama strukturalizma, formalizma, semiotike, nove angloameričke kritike. Hrvatskoj filologiji potrebni su oni koji mogu gledati kroz stoljeća, oni koji razlikuju poslanje od usuda; oni koji trajne vrijednosti duha znaju prepoznati u njihovoj sinkroniji i dijakroniji, a ne samo u povijesnim prijelomnim zbivanjima. Ističem ovo kako bih upozorio na neprimjeren naziv kojom renesansnu i baroknu književnost hrvatskoga naroda neki povjesničari uporno nazivaju dubrovačko-dalmatinskom ne libeći se to istaknuti čak i na koricama svojih knjiga. Takvu pojavu svijet ne poznaje: tko bi se usudio talijansku književnost nazvati firentinskom ili pak francusku lionskom?
  • Nazvali ste zatočenicima savjesti one koji se protive smjeni već utvrđenih stavova i pogleda. Možete li utvrditi uzroke i razloge?
Mnogi to doživljavaju kao rušenje svjetova i kao vlastitu ugrozu. Vrlo lako možete dospjeti na loš glas ako u nedostatnoj mjeri ne citirate nekog znanstvenika koji može utjecati na vaša promaknuća u viša znanstvena i nastavna zvanja. Puno gore je za znanstvenu istinu ako ne smijete prikazati kakvu slabost, a vrhunac neprihvatljivu služenju može se svesti na časti, povlastice, priznanja i odličja koja dolaze skupa s tuđinskim vjerodajnicama. Na taj način sam Vam dao potpuniji odgovor i na ono ranije pitanje vezano uz moju sveučilišnu karijeru. Često smo opterećeni europskim širinama kako bismo se pokorili vlastitoj malodušnosti i promicanju uskih provincijalnih odnosa i vrjednota, i nama nedopustive teorije o kulturi balkanizma koja je ovladala u našim vilajetima. Sve se to skladno priklonilo dekroatizaciji hrvatske književne i kulturne baštine.
  • Pa, zar mi možemo pobjeći s Balkana?
Balkan postoji samo u ljudskim glavama. Riječ je o izmišljenu nazivu, zapravo Balkan je gorje u Bugarskoj. Kad je neko englesko-francusko povjerenstvo početkom prošloga stoljeća trebalo dati naziv srpsko-turskom ratu, nisu imali nikakav naziv pa su ga prema gorju u Bugarskoj nazvali Balkanskim ratom. Otada se taj naziv proširio i na poluotok koji u geografskom smislu i ne postoji. Hrvatska je sredozemna, srednjoeuropska i podunavska zemlja, i nema tu nigdje Balkana. Ako bi tko prema osmanlijskim osvajanjima mjerio Balkan, onda bi to mogao biti prostor cijele Panonije do Beča koji se dvaput našao u njihovoj opsadi, a do Zagreba sultanova vojska nije nikad ni stigla jer je poražena u Dubici i Sisku, a u Malom ratu i u Sinju. Htjeli bismo upozoriti na pojave u recentnoj književnoj periodici, studijske rasprave u kojima je fenomen morlaštva, morlakizma, uzdignut na razinu pojave, svojevrsnoga fenomena, promicanjem uskih provincijalnih odnosa i vrjednota iznad narodnih i nacionalnih, nama nedopustivoj teoriji o kulturi balkanizma koji je sinonim plemenskom, primitivnom, zaostalom i barbarskom, kako su to svjedočili Alberto Fortis i Ivan Lovrić, krivci mnogim kasnijim zabludama. O sastavnicama kulture koja je stvorila hrvatski narod govorio sam na Cetinju godine 2009., a opširnije o tome pisao u Mažuranićevu zborniku i prikazao tko Hrvati zapravo jesu; kakva ih je kultura stvarala i po čemu se razlikuju od drugih naroda. U navedenim prinosima književnih povjesničara koji su svoja uporišta i poglede sazdali na pogledima stranaca i na tuđinskim interesima, hrvatska je filologija zapala u nepotrebno i sasvim neprihvatljivo stanje, u fetišizirani sustav učvršćen uigranim ideološkim gestama iz kojih joj je potrebno naći izbavljenje.
  •  Možete li to dokumentirati primjerom?
Vrlo lako. Autor monografije o splitskoj Orjuni naziva taj pokret naprednim. Ispočetka sam mislio kako je ostao na nazivu samo zato što su orjunaši tako nazivali svoj pokret, ali to je njegov stav. Umjesto da se zametnuo novim, nesputanim ocjenama i prosudbama, nehajno se predao vrtlogu onodobnih nositelja unitarizacije, i tako je ostao u omči negdašnjih gospodara povijesti, u kolu nositelja dekroatizacije. Bez punoće konteksta, bez pravoga ozračja i snage, i toliko potrebne revalorizacije, bez prosudba iz našeg trenutka i uspostave novih vrijednosti, njegov prinos ostat će površnim i neuporabljivim stoga što je jednostran pogled na politička i dijelom književna zbivanja prve polovice dvadesetoga stoljeća.
  •  Zbog čega niste ranije reagirali?
Jesam. Napisao sam i objavio osvrt u časopisu Kolo. Problem je što se u nas vrlo malo čita. Našu javnost zanimaju samo senzacije. Pisao sam i o ‘performansu’ konceptualnoga umjetnika o Smrti Smail-age Čengića, ’otrovnoj knjizi’ Ivana Mažuranića iz koje curi krv. Egzibicionist se poslužio trikom, bolje reći, plagirao je postupak Umberta Ecca iz romana Ime ruže, kako bi ostavio upitnim Mažuranovićev humanizam, a usput je domino-efektom sasvim ugrozio etičku sastavnicu hrvatskoga književnog niza s proturskom tematikom od renesanse naovamo. Riječ je o čovjeku koji uopće nije pročitao Mažuranićev ep; samo je on vidio okrutnost Smail-agina pogubljenja iz Mažuranićeva pera. Okolnosti su ipak nešto drukčije od ponuđenoga tumačenja. O Smail-aginu umorstvu Mažuranić i ne govori, osim o sugestiji, slutnji, nagovještaju smrti. U Kobi, zadnjem i najkraćem pjevanju sastavljenu od 34 stiha Smail-aga je krotak i ponizan, zasužnjen u pustinjačkoj izbi podno Lovćena. Čalma mu se oko glave vije, očiju je tamnih, pogleda ugašena, sablje obješene, oružje ’zlaćeno’ hrđa, a odijelo zlatno ni na suncu sjaja ne daje. Ni traga odrubljenoj glavi, odmazdi, strašnoj osveti, prolivenoj krvi, poginuću. Aga se poput lutke urušio, život mu se ugasio. I najuzvišenije ideale moguće je porješnim strategijama prikazati nedonoščem ideologije.
  •  Kako bi se književnim štivom mogli popravljati odnosi u svijetu u kojem živimo?
Ne tvrdim da živimo u snošljivu svijetu, prožetu uzajamnim poštovanjem i prihvaćanjem, ali suludo bi bilo odbaciti mogućnosti okrjepe Gundulićevom himnom slobode, izbrisati je i zabraniti kao programski sadržaj čak i hrvatskoj djeci u Bosni i Hercegovini, zabraniti spomen Mažuranićeva imena, utišati Kranjčevićev glas koji hrabri bezimenoga, poniženoga, obespravljenoga i zgaženoga čovjeka!? A o veličini islamske kulture pisao sam godine 2002. u knjizi Kaliopine lovorike.
  •  U svom životu akcent ste stavili na Hrvatski jezik i književnost. Član ste Hrvatskoga društva književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Došli ste iz Sinja u Međugorje, dva mala mjesta, dva Gospina svetišta, osim te poveznice, i u svom rodnom kraju i ovdje educirate mlade ljude. Kažite nam koliko Hercegovci imaju potencijala kad je hrvatski jezik u pitanju?
Zaista mogu reći da me ono što susrećem ovdje u Bijakovićima i u Međugorju pomalo podsjeća na moj Zagreb iz ranih sedamdesetih prošloga stoljeća bez obzira je li riječ o ljudima, institucijama ili procesima. Najljepše uspomene vežu me uz Međugorje 5. i 6. srpnja 1990., na sve što sam ovdje doživio na prvom dolasku, a to je moje potpuno obraćenje. Nisam ni slutio da ću znanstvene i poslovne snove i želje ostvariti upravo ovdje. Međugorje ima sve pretpostavke postati svjetskim sveučilišnim centrom. Sretan sam što u tome mogu i sam pridonositi. Upoznao sam brojne znanstvenike, sveučilišne i gimnazijske profesore, svećenike, književnike, ali i sasvim obične ljude. Nažalost, nedavno su preminuli Marko Vasilj, profesor s kompetencijama vrhunskoga jezikoslovca i književnik Krešimir Šego. Ne smijemo ih zaboraviti, puno su pružili ovoj sredini. Iznad svega istaknuo bih njihovu kulturu, neiscrpno znanje, silnu erudiciju pretočenu u intuiciju, ophođenje, komunikacijske vještine. Profesor Vasilj nikad nije započeo, a ni završio emisiju da ne bi pozdravio imaginarnoga slušatelja, dao mu važnosti, poučavao i podučavao, a sve bi utkao u životnu priču i u govornu situaciju. Njegovim odlaskom nastala je praznina. Urednici i novinari na Radiopostaji Mir-Međugorju kao da su odahnuli. Sad mogu i griješiti kad ih više nitko nema upozoriti: primijetih da je sve više padalina, pa čak ipadavina, a sve manje oborina. Nadam se da će se naći netko pozvanim i istražiti pjesnički opus Krešimira Šege. Ova sredina je oaza mira; bogata je ne samo snagom duhovnosti; ona u njoj živi, njome se određuje bilo hrvatskoga čovjeka stvorena na ovom hercegovačkom kršu. Hercegovački govor je neopisivo lijep i drag, kao što je i moj sinjski. I jedan, i drugi pripadaju ikavsko-štokavskomu narječju. Moj mostarski kolega Antun Lučić uklanja zablude o pogrješnim stavovima prema ikavskom idiomu. Moje su malene zasluge što crkveni zbor Hrvatačke župe pjeva sve više starih pjesama s ikavskim izričajem, a to preporučujem i drugima. Mnogi pogrješno misle kako je ikavica manje hrvatska od ostalih ijekavskih izgovora.
  •  Nije li to protivno standardizaciji jezika?
Hrvatski je jezik stekao visoku standardizaciju godine 1604. prvom gramatikom iliričkoga jezikaInstitutiones linguae illyricae. Rječnikom pet najuglednijih europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog Fausta Vrančića, hrvatski jezik je 1595. uvršten među najplemenitije jezike, a danas nam tvrde kako je on 28. jezik Europske unije. Brzo zaboravljamo što smo bili i što smo u svijetu značili. Jedan Marko Marulić pisao je na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku i prevodio s hrvatskoga na latinski i talijanski i s talijanskoga na latinski i hrvatski. Mi imamo silne ljude, velikane uma i duha, i ne smijemo se pognuti i pred tim Europljanima postiđeno govoriti o sebi. Imamo se čime podičiti, budimo ponosni na ono što jesmo i nemojmo bježati, pokažimo svijetu svoje vrijednosti.
  •  Kako pronaći vrijeme za knjigu u svakodnevici kad nas život tjera preko granica naših mogućnosti?
Knjiga kao da je potisnuta u stranu, ponajprije što toliki mediji okupiraju mlađe naraštaje. Na internetu je mnogo podataka, ali unatoč takvim tehnološkim dostignućima sva ta sredstva nisu nas zbližila, samo su nas još više udaljila. Čovjek je izgubljen u mnoštvu informacija i ne dolazi u prigodu pronaći sebe i potvrđivati sebe, obogatiti se novim spoznajama i stvarati nove vrijednosti. Najvažnije od svega jest stvaranje novih vrijednosti. Opterećeni smo brojnim informacijama koje često nemaju nikakvu važnost, a teško je odabrati što nam je potrebno, a što ne. Mladi se gube upravo u tome. Njima ovladaju razne navezanosti kojih se ne znaju osloboditi. Bez razvijene čitateljske kulture u duhovnom i u svakom drugom pogledu, svijet će biti sve siromašniji.
  •  Želite li dodati nešto što ste propustili izreći?
Želim ovom prigodom izraziti divljenje prof. dr. sc. Milenku Brkiću, utemeljiteljuSveučilišta Hercegovina u Mostaru i Fakulteta društvenih znanosti i drugih njegovih sastavnica, koji je svojim organizacijskim i komunikacijskim kompetencijama, sposobnostima, znanjima i vještinama, unatoč opiranju establishmenta tj. čvrstih, uhljebljenih struktura, uspio stvoriti ustanovu znanosti, obrazovanja i kulture, koja će Međugorju donijeti nova obzorja humanosti u susretima ljudi željnih znanja ali i potrebnih utjehe zbog čega i pristižu Majci Božjoj iz čitavoga svijeta.
Razgovarala: Danijela Šakota
knjiga buljac
Ta riječ hrvatska
k’o kruh je mijesiš prstima
i lomiš i drugima daješ
a ona kvascem života bubri u sebi
i u nama se oplođuje
obiljem rađa
i mir nam donosi
svojom nam kapljom samoću gasi
i k’o zjenica kojom se svjetlost
baca
po predmetima i ona
se strmoglavljuje
po krajolicima
i po pejzažima duše ona se prosipa
i onda kad je prepoznajemo
u bojama
i ljepotama
u sličicama koje se ponavljaju
u nama
koje se stapaju u beskrajnoj
u vječnoj igri u kojoj je prolaznost
njome zavezana u meni
u tebi rađa se riječ
ta riječ hrvatska koja je radost
ako je u pjesmu utkaš
ako je u molitvu odjeneš
ako joj daruješ vlastito ruho
ona će te okrijepiti
ona će te osnažiti
ona će te uzvrijediti