četvrtak, 19. studenoga 2015.

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA |

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA |



kreditni_uredi_izbacili_branitelja_na_ulicu

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA

Datum objave: 18. studeni 2015./Piše: Nada Landeka
„Fuuuujj!! Nakon svega mogu samo reći da mi  je došlo  da se dobro ispovraćam. Do sada sam imao nadu da će pravna država odraditi svoj posao, od sada imam samo osjećaj gađenja!!!“ – izjavio je Sinković nakon izlaska iz sudnice kao jedna od žrtava kreditnog ureda
Prije nepunih tjedan dana, točnije 12. studenog 2015. godine,  pred Županijskim sudom u Zagrebu održano je ročište na kojem se sudilo lihvarima – organizatorima, predstavnicima i zaposlenicima tzv. kreditnih ureda koji su doslovno poharali džepove i imovinu građana Hrvatske  u periodu od 2010. godine do danas. Od 19 optuženih na suđenju se pojavilo svega njih pet, ostali su bili spriječeni “opravdanim razlogom” zbog kojeg se nisu pojavili na sudu, rekao nam je Sinković nakon što je izašao iz sudnice.

Nelagalni i lihvarski kreditni uredi

Radi se zapravo o trgovačkim društvima, registriranim pri trgovačkim sudovima u cijeloj Hrvatskoj, s temeljnim kapitalom od 20.000 kn, a koje su suprotno Zakonu o kreditnim institucijama, suprotno Zakonu o bankama, i Zakonu o potrošačkom kreditiranju  ipak uspjele proći strogu kontrolu trgovačkih sudova i registrirati se za djelatnost kreditiranja iako za obavljanje te djelatnosti nisu imali baš nikakvih uvjeta.  Nisu imali ni potrebne dozvole za financijsko poslovanje, tj. za kreditiranje, niti su bili podvrgnute nadzoru Ministarstva financija i HANFE, no sve to ih nije sprječavalo da sklapaju ugovore o zajmovima i da u svojim tzv. kreditnim uredima isplaćuju novac na ruke zajmoprimaca, budućih dužnika.
KREDITITrgovačka društva čudnih imena poslovala su na još čudniji način. Urede su otvarali po cijeloj Hrvatskoj, dok su promidžbu i reklamu vršili putem  letaka koji su distribuirani u  sredstvima javnog prijevoza, lijepljeni  na stupove električne rasvjete,    podijeljeni  po čekaonicama zdravstvenih ustanova i u drugim čekaonicama, uglavnom  gdje god se kretalo više ljudi.  Iz letaka se moglo iščitati da se kredit isplaćuje u kratkom roku (24 sata), da dužnik nije obvezan ispunjavati posebne bonitetne uvjete, a  za nekretnine su imali svoje vlastite procjenitelje koji su odokativnom procjenom odredjivali vrijednost kuće ili stana u svega pet minuta. Mnogi su nasjeli na lakoću koja im je obećana, a provjerom pri trgovačkim sudovima  samo  su mogli utvrditi da se radi o legalno registriranim poduzećima, čija djelatnost je – kreditiranje???

Križni put u miru  branitelja iz Domovinskog rata Zvonka  Sinkovića

Zvonko  Sinković  je do Domovinskog  rata  bio anesteziolog,  djelatnik bolnice Sveti Duh. Na samom početku rata, kao djelatnik MORH-a  odmah je bio mobiliziran  kao zdravstveni radnik  te je na ratištu izvršavao radnu obvezu. Izvukao je brojne ranjene i poput i ostalih medicinara na terenu spašavao im je živote pravovremenom i adekvatnom medicinskom pomoći.  Nakon određenog vremena skinuta mu je radna obveza a on je postao pripadnik Tigrova.  Nesebično, požrtvovno i hrabro, bez ikakvog razmišljanja svoj život dao je u službu obrane Domovine.
Po završetku rata, mnogi njegovi suborci odlučili su se na mirovinu, dijagnosticiran im je PTSP, ili neke druge bolesti, mnogi su na žalost i ranjeni i nisu više mogli obavljati nikakvu civilnu radnu obvezu. Sinković se odlučio vratiti na posao, na mjesto na kojem je radio prije rata. Šokirao se, u bolnici su mu rekli da ga ne mogu primiti natrag na posao i na njegovo radno mjesto, uz obrazloženje da je prestar – govori Sinković.
1. gardijska brigada - TigroviNakon  borbi na prvoj crti, borbi za očuvanje vlastitog života i života svojih suboraca, za očuvanje slobode naše Domovine, Zvonko je ostao prepušten sam sebi i prisiljen boriti se za goli život i egzistenciju.  Ostavši bez radnog mjesta odlučio je posuditi nešto novca kako bi možda započeo neki vlastiti biznis i ipak osigurao sredstva za život.
Ugledao je letak koji mami: „jednostavno kreditiranje, solventnost se ne ispituje,  i brzo rješavanje“.  Obratio se jednom kreditnom uredu u Zagrebu, u kojem je  posudio temeljem Ugovora o zajmu sa nekim „stranim investitorom“ iznos od 20.000,00 kn. Na ruke nije dobio niti toliko već svega 17.000 kn, oduzeli su od iznosa iz ugovora  troškove sklapanja ugovora, javnobilježničke troškove, proviziju radi posredovanja između ureda i „investitora“ i procjenu imovine.  Upisali su i založno pravo na njegovu obiteljsku kuću naslijeđenu od roditelja. Pri sklapanju ugovora o zajmu predao je kreditnom uredu i javnobilježnički ovjerenu  bjanko zadužnicu do 500.000 kn.

Otežano plaćanje rata kredita zbog mijenjanja sjedišta kreditnih ureda

Pri pokušaju da plaća ratu kredita nitko se nije odazivao. Kreditni ured promijenio je sjedište, a pismeno je dobio uputu da rate plaća na račun neke treće tvrtke s kojom nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu. Vraćao je uredno rate sve dok se jednog dana i ta tvrtka nije preselila na neko novo sjedište. Plaćanje mu je doslovno bilo onemogućeno jer nije niti znao kome je dužan plaćati. Ugovor je imao sklopljen s nekim nepoznatim investitorom, sklopio ga je ugovor u sjedištu tzv. kreditnog ureda, dok su mu dali uputu da plaća zajam na račun neke nepoznati tvrtke koja je isto tako promijenila sjedište.  Pozvali su ga jednog dana uz upozorenje da je prekršio obveze iz ugovora te da cjelokupni kredit dospijeva na naplatu, a njegova kuća postaje predmet prodaje.  Bio  je šokiran, a djelatnici  iz kreditnog ureda ponudili su mu „reprogram“ obveza zahvaljujući kojem bi ipak mogao nastaviti plaćati rate. Pristao je i ne sanjajući što će se poslije svega dogoditi.

Umjesto reprograma ugovora o zajmu, ugovor o kupoprodaji i plaćanje najamnine za korištenje vlastitog doma

Umjesto novog ugovora o zajmu podmetnuli su mu na potpis ugovor o prodaji kuće, a umjesto otplatnog plana za vraćanje zajma dobio je najamninu temeljem koje je mjesečno plaćao stanarinu za svoju vlastitu kuću,  koja je sada postala vlasništvo kreditnog ureda.  Svega par dana kasnije, dok je Sinković bio izvan kuće,  upali su mu u kuću, promijenili brave, i oteli mu sve. I kuću, i namještaj, uspomene koje su mu ostale od roditelja, dokumentaciju, baš sve. Njegove osobne stvari izbacili su u garažu, i od  2010. godine Sinković nema pristup u svoju kuću.  U međuvremenu je kuća prodana još dva puta, a zabilježili su i doživotno uživanje na istoj.
No, tu nije kraj agoniji. Sinkoviću je istovremeno neka fantomska tvrtka, s kojom nije ni u kakvom ugovornom odnosu blokirala račun u iznosu od  500.000 kn po osnovi navodnog vraćanja zajma,  te mu i danas od minimalne mirovine oduzimaju jednu trećinu, iako su mu ukrali kuću.  Lopovi su u pritvoru, sudi im se za prijevaru stoljeća, Sinković izbačen iz kuće koja mu je prijevarom oteta, navodno su je kupili za 360.000 kn (za što su krivotvorili priznanicu o isplati), a Sinkoviću se i nadalje za bijednih 20.000,00 kn iz ugovora, odnosno za isplaćenih 17.000,00 kn već punih pet godina uskraćuju sredstva iz mirovine radi namirenja neke fantomske tvrtke, koja sve što radi radi nelegalno.

Pravna država? Država za koju je Sinković proveo godine na prvoj liniji ratišta nesebično dajući sebe i svoj život za slobodu, mir, demokraciju, za bolji život?

Odmah je te 2010 godine predao kaznenu prijavu u USKOK, te im dostavio  i svu dokumentaciju. On je jedan od 660 žrtava kreditnih ureda na temelju čijih kaznenih prijava je pokrenuta istraga i podignuta optužnica, a trenutno se vodi i sudski postupak. USKOK je na neke od nekretnina stavio plombu kojom je zabranio daljnje otuđenje nekretnina do okončanja sudskog postupka, međutim, mnoge nekretnine ostale su nezaštićene, i slobodne za daljnju preprodaju, jer je USKOK zaštitio nekretnine selektivno, a ne svim žrtvama. Sinkovićeva kuća također nije bila, i  još uvijek nije zaštićena plombom USKOK-a iako ga USKOK obavještava o svim provedenim radnjama, pa tako i o sudskom postupku koji se  vodi, a koji Sinković marljivo prati. Svakim danom mu je sve više zlo od svega što vidi.
Nakon što su ga lihvari nesmiljeno i bez ikakve sućuti izbacili na ulicu preživio je zahvaljujući prijateljima koji su mu neko vrijeme davali novac da bi platio podstanarstvo.  Blokiran i bez doma, nije znao što učiniti. Zahvatio ga je očaj, ali ona nada koja tinja u svakom pravednom čovjeku, da će ipak doživjeti satisfakciju na kraju priče, da će doživjeti pravednu odluku institucija i povratiti svoj dom, držala ga je sve do 12. studenog 2015. godine. Tada je shvatio da je u stvari cijelo suđenje  zapravo farsa.  Isto može trajati godinama, deset pa i više, u međuvremenu žrtve tih lihvara ni na koji način ne mogu zaštititi svoje pravo, niti povratiti oduzetu imovinu.

„Zašto USKOK nije odmah reagirao  2010 godine,  zašto nije najprije zaštitio moju kuću, i kuće i stanove svih drugih kojima su otete, a onda sudio tim gadovima?“ – pita se Sinković.

„Da sam u svojoj kući puno bi mi lakše bilo pratiti sve što se događa, u konačnici, baš me briga s koliko kazne će ih osuditi, meni je bitno da se meni vrati oteto!“ – rekao je ogorčeno po izlasku iz sudnice.
Posebno ga je razočarala činjenica da je jedan od optuženih svoj nedolazak na sud ispričao „predavanjem na fakultetu u Beogradu“, dok je odvjetnik jednog od optuženih pomaknuo rok za raspravu na veljaču 2016. godine iz razloga jer ima već uplaćeno skijanje.
„Kako je moguće“ – nastavlja Sinković, „da po mojoj tužbi za oduzeti nacionaliziranu imovinu mojih roditelja punih 20 godina nisam dobio nikakav odgovor institucija, dok čovjek kojemu je država dodijelila nacionaliziranu imovinu unatoč mojem sudskom sporu tj. tužbi rasprodaje imovinu, a meni nisu dali nikakvu naknadu, čak se nisu udostojili uputiti mi neko rješenje ili odgovor za postupak u tijeku. Istovremeno ovi lihvari uživaju u mojem domu, domu koji je nasljeđe mojih roditelja, krivotvorivši uplatnice o navodnoj isplati kuće, koju mi nikad nisu isplatili, krivotvorivši dokumentaciju, sjede u pritvoru i upravljaju dalje svim svojim poslovima, i dalje mi blokiraju račun u iznosu od 500.000 kn, i plaćam, ne znam što i ne znam kome?“
  • „Uništili su mi život, nadu, egzistenciju, sadašnjost, budućnost!“ – ogorčeno govori.
  • „Za što sam se ja borio? Što mi je dala moja Država, čime me je i na koji način zaštitila?“
hrvatsk braniteljUz sve navedeno, Sinkoviću i danas pristižu računi za telefon koji ne koristi, ovrhe za TV pretplatu koji gleda i koristi osobu kojoj su lihvari prodali kuću, a dolaze ovrhe i za sve druge račune, koju novi vlasnici kojima su optuženi  lihvari kuću prodali, uopće ne plaćaju, niti su obaveze prenijeli na sebe. Zvonimir Sinković  pak, hrvatski branitelj i Tigar u ratu, a očigledno pravi lav u miru, koji se bori i dalje za svoj dom, sve to trpi, nadajući se da će pravna država ipak  profunkcionirati. Stoga je sa nestrpljenjem išćekivao zakazanu raspravu pred Županijskim sudom koja mu je suprotno očekivanom, ubila svaku nadu.
Nada Landeka
VEZANI ČLANCI:

Nema komentara:

Objavi komentar