Dragan Hazler: Hrvatska se mora osloboditi svih tutorstava iz Beograda |

Dragan Hazler: Hrvatska se mora osloboditi svih tutorstava iz Beograda

Datum objave: 22. studeni 2015./Piše: Dragan Hazler

Pod tutorstvo Beogradu uveli su nas podobro istaknuti Hrvati. Mi ne ćemo biti ni postati slobodni, državnički, politički, suvereni, narod nacija Hrvati sve dotle dok se ne oslobodimo podpuno svakog srbskog tutorstva. Stjepan Radić je rekao veliku istinu: Sa Srbima da, ali pod Srbima nikada NE!

Najistaknutija povijesna hrvatska tragedija započela “Ujedinjenjem! Od 1918. godine Srbija i “glavni grad” Beograd nameću državno, političko, nacionalno, jezično (ne-)kulturno i svako ino tutorstvo Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj. Počelo je tutorstvo Beograda i posrbljenog Novog Sada u Hrvatskoj i ranije napose kroz dobronamjerne visokoobrazovane Hrvate koji su htjeli ostvariti dobre susjedske i prijateljske odnose sa Srbima pa su im pomagali i davali razna prava… Ne računajući još starija hrvatska pomaganja, darivanja i dodvoravanja Srbima, počnimo spomenom od “Seoba Srbalja” u hrvatsko-mađarsko Podunavlje i Potisje krajem 17. stoljeća. Tu im naš dragi ban Josip Jelačić polovicom 19. stoljeća omogućava srpsku autonomiju i daje se čak ustoličiti od srpskoga patrijarha Rajačića. Dalje se istaknuti Hrvati natječu pomaganjem Srbima (Josip Pančić), darivanje autorstva Hrvatske himne primitivnom srpskom kadetu Josipu Runjanini (Ferdo Livadić), a u darivanjima prijateljstava, povlastica, prava… Srbima, ističu se J.J. Strossmayer, hrvatski vukovci, jugoslavenski odbor, “guskani u maglu”, orjunaši…i nešto kasnije hrvatski komunisti i partizani. Nažalost bilo je Hrvata i među srpskim četnicima. Neka se prepoznaju sami, da ih ne izazivam na protunapad.

Ostanimo na čas kod djelovanja vrlo zaslužnog i dobronamjernog đakovačkog biskupa Josipa Jurja  Strossmayera, kojemu se ne će umanjiti nijedna njegova zasluga (sječa slavonskih šuma za kupovanje umjetničkih slika!) ako se ukaže na njegove lakovjerne ekumene sa Srbima, da ne kažem povijesne pogreške…

Umjesto Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti radi Srba i drugih Južnih Slavena osniva J.J. Strossmayer u Zagrebu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Nijedan narod u svijetu radi obzira prema susjedima ne odriče se sebe pa razne isprike, koje mu se i danas navode i pripisuju su za “mačku narep” –  škode nam. Ta Strossmayerova JAZU se je više bavila svetosavljem, zakonikom cara Dušana, Kosovskim mitom i brigom o srpskom jeziku, povijesti, kulturi i običajima, nego hrvatskom državom, hrvatskim kneževima i kraljevima, hrvatskim velikanima znanosti, hrvatskim jezikom i vjerom,  primjerice zanemarenim Grgurom Ninskim i njegovom obranom hrvatskog jezika i Hrvatima od iskona do danas…

Taj dobronamjerni Hrvat austrijskih korjena predstavlja se sloganom “Jedinstvu vjera i naroda!” i potiče ekumenu s državnopolitičkom Srpskom pravoslavnom crkvom, koja shvaća ekumenu kao svoju vlast ispod “srbskog neba do zadnjeg srbskog groba”.

Koji hrvatski ekumenist sa zdravim rasuđivanjem može shvatiti i prihvatiti ekumenu sa Srpskom pravoslavnom separatističkom crkvom, koja slavi Rastka Nemanjića samoproglašenog u svetog Savu, a taj je oko 200 godina iza Mihajla Cerularija izvršio raskol katoličke Srbije od jedine prave Kristove katoličke crkve, kojoj je pripadala Srbija do 1219. godine. Ta SPC ne prihvaća za blagdane niti suvremeni Gregorijanski kalendar!?

Valja ovdje dodati još jedan dokumentarni podatak, koji je manje poznat katoličkoj hrvatskoj javnosti, čak i onoj u HAZU ex JAZU. Naime, u Baselskom općem i ekumenskom  koncilu (1431-1439) sve ondašnje nacionalne pravoslavne crkve su pristale na ekumenu, jedina iznimka je bila Srpska pravoslavna crkva (dokumentarno iz koncilskih akata u Baselu – D.H.).

Ekumenist Josip Juraj Strossmayer dovodi u novoustrojenu JAZU (a ne HAZU)  srbskog jezikoslovca Đuru Popovića (preimenoivanog u Đuru Daničića) da od hrvatskog jezika i Gajevog korienskog (etimologijskog) pravopisa, ponajboljeg u Europi stvara srpskohrvatski ili hrvatskosrpski rječnik s primitivnim fonetskim pravopisom po načelu Srbina Vuka Stefanovića Karadžića: “Piši kako govoriš, a govori kako pišeš!” Što bi se dogodilo s velikim europskim i svjetskim jezicima, primjerice s engleskim i francuskim da primjene “Vuka”. Vuk je i danas dominantan u hrvatskom jeziku, napose u pravopisu, a Gajev pravopis “kumovanjem Srba i lakovjernošću Hrvata proglašen je ustaškim”. O sotoniziranim ustašama od srbskih fašističkih četnika, komunista, SANU-ovaca i SPC-a tijekom ovog pisanja.

Nije srbsko nametanje Hrvatskoj i Hrvatima samo u “zajedničkom” jeziku, zajedničkoj državi, zajedničkoj vojski, nego u svemu “bilo to milom ili silom”. Na to srbsko “bratstvo i jedinstvo”” točnije na srbsko ubijanje Hrvata i srbsku batinu nemali broj Hrvata se je navikao i prihvaća to zlo kao dobro i kao nekakvu pokoru (zašto?) napose kroz ekumenu Rimokatoličke crkve u Hrvata i kroz komunistički antifašizam – KPJ (SDP).

Srbi vladaju u Zagrebu kroz petokolonašku politiku Srpskog narodnog vijeća, kroz Srpsku prosvjetu, kroz srbskočetničko ponašanje (Milorad Pupovac…), kroz sudjelovanje u svima strukturama vlasti i medija višim od svih proporcija, kroz nametanje srpske ćirilice i napose kroz državno-političko ponašanje Srpske pravoslavne crkve.

Tko ne vidi, da Srpska pravoslavna crkva ima u Zagrebu više vlasti, nego Katolička crkva u Hrvata, kojom se vlada iz Vatikana neka si kupi Getaldusove naočale. Vlast Hrvatske biskupske konferencije je nadležna samo za prostor Republike Hrvatske, čak bez BiH i bez Zadarske nadbiskupije i Porečko-Pulske biskupije, koje su neposredno pod Vatikanom. Nismo li svjedoci nedavnog oduzimanja jednog samostana u Istri jer su u njemu bili talijanski redovnici. Hrvatski biskup, koji je branio hrvatsko pravo suspendiran.

Tko vlada s Hrvatima?

Srpska pravoslavna crkva vlada ne samo u Hrvatskoj, nego iz Zagreba vlada u Sloveniji i u “vasceloj Italiji”. Dakle, Zagreb je po nadležnostima istaknutije središte Srpske pravoslavne crkve nego Beograd i dakako ima više vlasti od Rimokatoličke crkve u Hrvata jer se iz Zagreba vlada (ponavljam radi porazne istine) ne samo srpskim pravoslavljem u Hrvatskoj, nego u Sloveniji i “vasceloj Italiji”. Nota bene! Kad gledam na HTV-1 ekumensku emisiji i podilaženje gospodina Kužine svakom srpskom proti zgadi mi se emisija i isključujem televiziju. “Šlag na tortu” je izgradnja srpske pravoslavne gimnazije – budućeg srpskog univerziteta na Svetom duhu, donadavno najhrvatskijem dijelu Zagreba.

Što tek reći o drugim oblicima vlasti i nametanja Srba u Hrvatskoj

Od 1918. godine na “tekovinama” Vuka, Dositeja, Garašanina, Pribičevića Srbi vrše genocid na Hrvatima u Hrvatskoj. Neizbrojiva su sva ubijanja počev od domobrana u Zagrebu, seljaka u Slavoniji i Podravini, intelektualaca i političara na ulici (Šuflaj, Kozarčanin…), političara u beogradskoj skupštini (Radić i drugovi), žandarmerijska ubijanja hrvatskih seljaka na duhanskim nasadima po hrvatskim selima, ubijanje hrvatske mladeži na crkvenim svečanostima (gospićki gimnazijalci i slunjske djevojke, kad su u kolu zapjevale: “Još ću jednu pjesmu zapjevati, zapjevati, zapjevati, živjeli Hrvati), ubijanje Hrvata u emigraciji, ubojstva velikog broja Hrvata uoči i u početku Drugog svjetskog rata (Bjelovarski kraj, Hercegovina, Slunjski kraj i čak Crikvenica (Milutin Kvaternik).

Glupo bi bilo poricati ratne ustaške zločine jer su ih ustaše činile, kao što to čine sve vojske u ratu, ali dokumentarno se znade, da je postojalo nekoliko srpskih planova za genocid na Hrvatima, dok na ustaškoj strani ne postoji nijedan genocidni plan za Srbe. Kad bi na ustaškoj strani takav plan postojao, onda ne bi bilo Jasenovca niti drugih radnih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego bi ustaše poubijale sve zarobljene Srbe kao što su to Srbi svih fašističko-četničkih, komunističkih, srpsko-pavoslavnihi drugih ideoligija radili sa zarobljenim Hrvatima. Nakon obveznog mučenja Srbi su odmah ubijali zarobljene Hrvate – vojnike i civile, čak i djecu.  Jednaki zločin prema Hrvatima, napose prema hrvatskoj vojski (ustašama i domobranima…) činili su Titovi šumski odmetnici, kasnije prerasli u tzv. Jugoslavensku armiju. Tito nije imao za vrijeme rata nikakve “Jasenovce” ma kako oni okrutni bili, nego je sve zarobljene hrvatske vojnike (i brojne civile) genocidno ubijao za vrijeme rata, u poraću (Bleiburg i Križni putovi) i u miru sve do 1954. godine.

Srbi svih ideologija (čak po Memorandumu SANU) kako u Srbiji tako i petokolonaški Srbi u Hrvatskoj vodili su genocidni rat u Hrvatskoj od 1991-1995. Tu su pobjednički Hrvati napravili četiri povijesno neoprostive pogreške:

1. Nazvali su Srbski genocidni i okupacijski rat protiv Hrvatske (i protiv BiH!) Domovinski rat i time čak retorički štite srbske zločince. Sva zapadna leksika naziva taj rat građanskim umjesto Srpski genocidni i okupacijski rat na Hrvatsku. Samo pravim nazivom bi bila kažnjena Srbija za svu buduću povijest. Ovako se događa obratno. Srbi govore i pišu: “U Hrvatskoj je vođen Domovinski rat i mi smo dolazili, da ga smirimo!” Svijet im to vjeruje pa Srbija nije kažnjena pred Međunarodnim sudom. Hoće li kod Hrvata proraditi pamet i lijepo, ali porazno ime “Domovinski rat” zamijeniti pravim nazivom: Srpski genocidni i okupacijski rat na Hrvatsku. Nota bene!
2. Hrvatsko pravosuđe pod utjecajem predsjednika Tuđmana objavilo je amnestiju i aboliciju Srba, koja je zaštitila brojne vrlo istaknute srbske zločince: ubojice, silovatelje, pljačkaše i postavljanje ubitačnih mina po Hrvatskoj, od kojih i sada ginu nedužni Hrvati i turisti, domaće i divlje životinje.
3. Nakon pobjede u “Oluji”, Hrvatski branitelji nisu preuzeli vlast u Hrvatskoj, nego su je prepustili komunistima.  Zato Hrvatska tone u svemu jer komunistima  i njihovim trabantima poput HNS-a i srpskih stranaka i orjunaša nije do napredka Hrvatske, nego do svojih džepova.
4. Mediji su ostali u rukama bivših komunista i Srba, a zna se da su mediji četvrti oblik vlasti.

Velika nada za Hrvatski opći preporod polaže se u novu predsjednicu RH, gospođu Kolindu Grabar Kitarović. Do nas hrvatotvornih, državotvornih, domoljubnih, gospodarskih… i znanstvenih Hrvata i marljivih djelatnika jest u tome, što ćemo svestrano i uporno pomagati našu predsjednicu Kolindu u svima njenim (našim) pravilnim i naprednim činima.

U ovome članku je tek dio istina. Hrvatska bi trebala stvarati timove od domoljubnih i stručnih znanstvenika, koji bi pokrenuli i vodili Hrvatski opći preporod.