ŽIVOT S OVRHAMA: Ovršni zakon donio je ustavnu neravnopravnost i ništa ne vjeruje ovršeniku

ŽIVOT S OVRHAMA: Ovršni zakon donio je ustavnu neravnopravnost i ništa ne vjeruje ovršeniku

Datum objave: 02. veljače 2016./Piše: Nada Landeka

OVRHA je zastrašujuća riječ koja  većini stanovnika Hrvatske izaziva šok, stres, strah od preživljavanja, nemoć, uznemirenost i ogromnu zabrinutost za budućnost.  Prema viđenju većine ljudi, iz pakla ovrhe gotovo da se i ne može izvući. Jednom kad se dospije na crnu listu, u blokadu, kad čovjeka počnu razvlačiti ovrhovoditelji i ovršitelji – gotovo da da nema izlaza. Međutim, kao i za svaki problem, tako je u ovršnom postupku najbitnije znati s čim se borite kako biste mogli i sami sebi pomoći i lakše ipak pronašli rješenje.

Kao prvo, na temelju kojeg dokumenta se može pokrenuti ovrha?

Ovrhe se pokreću na temelju vjerodostojne ili na temelju ovršne isprave.  Vjerodostojna isprava je, prema Ovršnom zakonu, račun, mjenica, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata.

Vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.

Na temelju vjerodostojne isprave, ovrhovoditelj se obraća javnom bilježniku koji donosi Rješenje o ovrsi i šalje ga potom ovršeniku. Ovršenik na isto ima pravo žalbe, stoga obavezno preuzimajte poštu kako rješenje ne bi postalo pravomoćno. Kad podnesete žalbu u zakonskom roku, javni bilježnik Rješenje o ovrsi prosljeđuje nadležnom sudu i predmet ide u parnicu. U parničnom postupku imate mogućnost dokazivati svoje pravo, jeste li dužni, niste dužni, je li dug u zastari, što su vaši opravdani razlozi da dug nije plaćen, i postoji li dug uopće.  Na sudske rasprave morate se odazivati, jer će sud u suprotnom donijeti Presudu radi ogluhe, prema odredbama ZPP-a (Zakon o parničnom postupku) a već na prvu raspravu morate donijeti i predložiti sve dokaze koji vam idu u prilog.   Računi  ovršenika nisu blokirani sve dok odluka suda ne bude pravomoćna, tako da imate vremena dokazati svoje pravo.

Svakako provjerite koji zakon je za vaš slučaj primjenjiv.  Ovrha se provodi po onom ovršnom zakonu koji je na snazi u trenutku pokretanja i taj zakon se mora primjenjivati tijekom čitavog ovršnog postupka, sve do dovršetka.

Kakva je isprava ovršna isprava?

Općenito govoreći, ovršna isprava je javna isprava, točno određenog sadržaja, kojoj je svojstvo ovršnosti izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta).

Kako bi bilo što jasnije koje to isprave se smatraju ovršnima, pokušat ću pojasniti.

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba,
2. ovršna odluka arbitražnog suda,
3. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze,
4. ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava,
5. nagodba sklopljena u postupku pred sudovima časti pri komorama u Republici Hrvatskoj,
6. nagodba sklopljena pred poreznim tijelom,
7. rješenje o utvrđivanju poreza
8. obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza,
9. te druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.

Na temelju  ovšnih iisprava ovrhovoditelj može neposredno tražiti  naplatu svojih potraživanja ovrhom. Ovršna sudska odluka i sudska nagodba su pravomoćne sudske odluke (presude, rješenja), i pravomoćne sudske nagodbe. Isto tako se ovršnom ispravom smatra bjanko zadužnica, mjenično očitovanje, suglasnost o zapljeni plaće, administrativna zabrana.  Prema zakonu, ove isprave neposredno se šalju ili osobno predaju  na naplatu u FINU, i njima se račun ovršenika blokira odmah isti dan ili najkasnije sutradan. Da bi se ovršenik oslobodio ove obveze i teške muke, mora pokrenuti parnicu radi nedopuštenosti ovrhe, a što traje. Za cijelo to vrijeme ovršenik je blokiran ukoliko ne zatraži da sud u istoj parnici donese iprivremenu mjeru zabranom naplate po računima do okončanja postupka.

Ovršna isprava smatra se i porezno rješenje, na koje u pravilu žalba ne odgađa izvršenje. Dakle, Porezna uprava ima neprikosnoveno pravo blokirati pravne i fizičke osobe odmah po donošenju rješenja, neovisno o vašoj procjeni da nisu ispravno utvrdili činjenice i da vi tu svoju procjenu možete i činjenično dokazati u žalbenom postupku.  Obično po okočanju žalbenog postupka, čak i da se dogodi čudo u kojem  Ministarstvo financija ukine rješenje koje je donijelo, a na kojem se temelji ovrha, do tada prođe niz godina nakon kojih teško ima oporavka za ovršenika.

Slično  je i sa bilo kojom drugom ovršnom ispravom, međutim, razlika je u postupanju. Ovršne isprave  na temelju kojih se ne provodi neposredna zapljena putem FINE a to su solemnizirani javnobilježnički akti, podnose se uz Prijedlog za ovrhu nadležnom sudu, u originalu,  i sud na temelju takvog prijedloga donosi Rješenje o ovrsi. Na takvo rješenje također imate pravo žalbu, ali račun vam je odmah blokiran, isti će biti deblokiran ukoliko sud prihvati vašu žalbu i žalbene razloge, ili ukoliko Prijedlogom zatražite odgodu ovrhe (pa sud istu prihvati), iz razloga jer protiv ovrhovoditelja vodite neke druge postupke radi dokazivanja nepostojanja tražbine ili ništetnosti.

Vjerodostojne isprave zastarijevaju u rokovima od jedne do tri godine.  Ovršne isprave imaju zastarni rok od 10 godina.

Zakon o obveznim odnosima propisuje rok od deset godina za nastup zastare za sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, odlukom drugoga javnog tijela nadležne vlasti, nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom.

Dakle, protekom roka od deset godina od nastupa pravomoćnosti, odnosno od proteka roka za dobrovoljno ispunjenje koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom, nastupa zastara potraživanja.

Međutim, zastara se prekida sa svakom radnjom vjerovnika poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Kad se kaže  „sudske odluke“ pri tome se misli  na presude, rješenja, platne naloge te druge odluke koje su donesene u postupku pred sudom i izbranim sudom. Sudskom nagodbom je nagodba sklopljena u postupku pred sudom i izabranim sudom. Pod odlukom upravnoga tijela podrazumijeva se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima. Dok je upravna nagodba, nagodba zaključena u upravnom postupku pred tijelom državne uprave odnosno pred pravnom osobom s javnim ovlastima.

Dokazivanje postojanja duga

Kod određivanja ovrhe polazi se od načela strogog formalnog legaliteta.  To znači da se postojanje tražbine dokazuje – ovršnom ispravom, a ne evenutalnim stvarnim stanjem postojećeg dugovanja.   Sud i javni bilježnik vjeruje u praksi da ovrhovoditelj ima tražbinu koju dokazuje ovršnom ispravom za koju je ovršenik na jedan od načina dao svoju suglasnost i pristanak.

Međutim, ovršna isprava, po prirodi stvari, u vrijeme kad se traži ovrha, ne dokazuje snagom neoborive predmnijeve postojanje tražbine i legitimacije.    Naime, tražbine utvrđene javnobilježničkim aktom, zadužnicom, presudom, nagodbom, mijenjaju se kroz desetogodišnji period.  Ovrha se može tražiti i deset godina nakon sastavljanja tih akata iako se u međuvremenu moglo svašta dogoditi. Upravo zato ovršeniku treba omogućiti da u ovršnom postupku pokuša, na isti način na koji ovrhovoditelj dokazuje svoju tražbinu, dokazati da su tražbina ili legitimacija ovrhovoditelja – prestali.

Takva je bila logika u prethodnim ovršnim zakonima. Da sud može u povodu prigovora ovršenika potkrijepljenog javnom ili ovjerovljenom ispravom, dokazima o plaćanju i sl.  obustaviti ovrhu.

Prema novom Ovršnom zakonu ovršeniku se uopće ne vjeruje

Ako ovršenik javnom ili javno ovjerovljenom ispravom dokazuje da je tražbina prestala, da ovrhovoditelj nema više legitimacije, a ovrhovoditelj se ne suglasi s tim prigovorom, sud će doduše na parnicu uputiti ovrhovoditelja, ali će održati na snazi sva prava koja ovrhovoditelj ima na imovini ovršenika.

Ovršenik će tako, iako možda ima dokumentaciju kojom dokazuje da se ovrhovoditelj u cijelosti namirio, ili da uopće nema prava, morati čekati duži rok do okončanja parnice na koju je upućen ovrhovoditelj.

Na ovaj način ovrhovoditelju je omogućeno da rastezanjem i odugovlačenjem parnice vrši pritisak na ovršenika koji je prisiljen pristati na nagodbu koja će za njega biti nepovoljna.

Očigledno je da u daljnjem parničnom postupku ovrhovoditelj postojanje svoje tražbine i legitimacije može dokazivati u ovršnom postupku ispravama određene kvalitete, ali ovršenik ne može ispravama jednake kvalitete dokazivati da su kroz desetogodišnji rok – tražbina i legitimacija prestali.

Na ovaj način stvorena je protuustavna neravnopravnost u tretiranju stranaka u parnici, jer ako jedna stranka nešto smije dokazivati – onda bi na potpuno  jednak način i jednakim instrumentima to morala i smjela i druga stranka.