PISMO MRTVOM RATNIKU: Kako sam ti mogla napisati da po cijeloj Hrvatskoj ponižavaju hrvatske branitelje, tvoje suborce

PISMO MRTVOM RATNIKU: Kako sam ti mogla napisati da po cijeloj Hrvatskoj ponižavaju hrvatske branitelje, tvoje suborce

Datum objave: 28. studeni 2015./Piše: Tanja Polić Marković

Nisam ti dugo pisala, dugo. Oprosti.

Nisam ti mogla pisati jer nisam našla snage u sebi opisati ti sve borbe koje imam ovdje na ovome svijetu, dolini suza, dolini u kojoj ne samo da se nije ništa poboljšalo, nego je sve gore i gore.

Oprosti za to. Znaš, svaki tjedan umre po jedan branitelj ili braniteljica. Tužno je što si mnogi od njih sami oduzmu život, tužno je što ispraćamo sami sebe svakim takvim sprovodom. Sve je teže saginjati se i polagati svijeće, bacati zemlju… Nekako je najteže slušati počasnu paljbu… to ubija… ptice se razlete, jedan dio duše ponovno umre i ode gore… U stvari kad malo bolje razmislim, mi se nikada i nismo razdvojili, jer svaki tjedan dio duše nas sa ovoga tjedna ode gore k tebi. Znaš, dajem sve od sebe, svi mi ovdje dajemo sve od sebe, ali pitam se koliko još imamo snage? Puno ti dugujemo, vjeruj dajemo sve od sebe.

Ima tako nekih dana kada se pitam ima li kraja?  Puno puta se pitam ima li smisla? Onda vidim zamotanu zastavu, onakvu kakvu i ja imam, onu našu najljepšu hrvatsku, neke blijede drhtave ruke koje ju primaju i prinose srcu, naslanjaju na otvorenu ranu i tada znam  –  nema odustajanja. Dugujemo ti to. Nisam ti dugo pisala, ali znaš, oni batinama ubijaju branitelje, one koji su bili klinci kad je bio rat. Znaš, onog istog koji je kao i ti i mnogi drugi, bio u srpskom logoru. Kao da to nije bilo dovoljno…tebi to ne trebam pisati, ti si bio 9 mjeseci… Onda su ga ovdje ubili, u tzv. miru. Ma znaš ga sigurno, Darko Pajičić, naš branitelj. Dečko iz voljenog nam Vukovara, grada koji još krvari, grada u kojem rat nikako da prestane.

Dugo ti nisam pisala, jer bilo me je sram… Kako sam ti mogla napisati da su tvoje kosti u zemlji  koju si stvarao, a u kojoj nasilno uvode ćirilicu.

Onu istu kojom su bili ispisani tenkovi, mine, granate, avioni…onu kojom su nas gađali, ubijali… Onu istu pod kojom su klali, mučili, silovali, masakrirali,pjevajući ubijali djecu i starce… Ti to znaš, bio si u Vukovaru… Kako sam ti mogla napisati da po cijeloj Hrvatskoj ponižavaju hrvatske branitelje, tvoje suborce, da po cijeloj Lijepoj našoj muče 100%-tne  invalide… vrijeđaju ih da imaju noge, da mogu hodati, da imaju hrpu love…?

Kako sam ti mogla napisati da Vukovarom hodaju sasvim slobodno i zaštićeno oni koji su silovali, koji su odvezli ranjenike iz bolnice i pobili na Ovčari zajedno sa medicinskim osobljem? Kako sam ti mogla napisati da u državnim službama rade oni isti četnici kojima si morao predati oružje…? Kako sam ti mogla napisati da nas udovice, majke, očeve i djecu ponižavaju, vrijeđaju i mjere nam količinu boli, veličinu naših rana, dubinu, njihov vijek trajanja?

Nisam ti dugo pisala… Nisam i još mi je teško, ali znaš, u zemlji koju si stvarao, progone i na silu zatvaraju po zatvorima – u izmišljenim procesima, samo da se udovolji onim srbočetničkim marvama, jer eto to je demokracija, napredak…Na nas šalju interventnu policiju, čak i djecu branitelja zaposlenih u policiji, to da valjda interveniraju nad svojim preživjelim roditeljima i njihovim suborcima… Onda  šalju branitelje na branitelje, jer što će, ljudi nemaju kruha, pod kreditima su… paradoksalna situacija… No u posebnim prigodama Sabadoši – oni batinaju, puste te da se gušiš u vlastitoj krvi, a onda budu nagrađeni.

Najgore od svega je to, što ih mi kao porezni obveznici plaćamo.

Vlast sustavno i bezočno laže, krade, mulja, urušava sve što je krvlju obranjeno i stvoreno.

Nisam ti dugo pisala, ali najgore mi je kada kažu da je naš sveti obrambeni rat bio građanski!!!!! Eto, sad sam jedva napisala ovu strahotu. Pa ja znam da si otišao iz Zagreba u Vukovar, dragovoljno, ja znam da si bio u logoru, ja znam… JA ZNAM… Kako sam ti mogla napisati da si mrtav, da sam mrtva – zbog vražjeg im građanskog rata. Napali su naše invalide, znaš one najteže, a znaš li gdje? U crkvi!!!!  Nema ničega svetoga toj “građanskoj” kopiladiji.

Dva puta si ispraćen sa Krunicom, jednom u rat, drugi puta u grob, a oni pljuju i gaze po tome.

Ovčara je puna Krunica koje vape. Nitko nije odgovarao. Umorna sam od umiranja, umorna sam od smrti, od bolesti, od tuge. Od sprovoda, od crne zemlje u dlanovima, od gledanja blijedih, drhtavih ruku koje primaju zastavu. Od paljenja svijeća, od počasne paljbe, od toga nas ubijaju psihički, mentalno, duša plače…  Umorna sam od bijede i zvukova poklopaca kanti za smeće, umorna sam moj ratniče od odlazaka u bijeli svijet naše mladosti, naše pameti, naše budućnosti. Oni su naša budućnost, ali odlaze… ovdje nema kruha…  Eto, hoćeš li da ti napišem kako sam često u našem Vukovaru i kako se na tom gradu iživljavaju, ali imaju petlje doći 18.11. i hodati …kao odaju počast… ma fuj… Sjećaš li se kada smo prvi puta imali hodnju, nije nas bilo niti 100-tinjak, ali nam je cilj bio da se patnja Vukovara nikada ne zaboravi, da svake godine bude sve više ljudi, da se na taj dan skupe svi domoljubi, svi branitelji i braniteljice, svi u koloni sjećanja, koloni pijeteta prema Vukovaru, ali i Domovinskom ratu – Vukovar je simbol.

E vidiš, danas ta bagra koja se iživljava i ubija tijelo i dušu, ne samo grada nego i cijele Hrvatske, uredno imaju petlje doći u NAŠU kolonu. Još se dure…ma joj...

Nisam ti dugo pisala,  jer ovo nije za raj gdje si ti, ovo je možda za predzadnji Krug pakla. Moram privoditi pismo kraju. Ovaj mjesec je konačno gotov, sada ide onaj u kojem dobivam Oscara za skrivanje samoće i tuge – ti znaš koliko volim Božić, ali ima naših branitelja i njihovih obitelji koji eto imaju sreću što su živi, ali ne mogu biti u te dane zajedno, jer kao što rekoh zatočenici su, još uvijek brane ovu zemlju, ovaj naš hrvatski rod. Puno je tuge ali znaš puno je i inata u nama Hrvatima!!!!!  Tim lopužama koje  nas ponižavaju, zatvaraju po ludnicama i zatvorima, tim jadnicima koji su gubitnici bez identiteta, koji “siluju” Vukovar,koji nas ćiriliče, koji nas biološki hoće istrijebiti, koji nisu priznali logore, rat, smrti…svima ćemo mi njima pokazati tko je gazda u kući koja je naša.

Doći ću ti zapaliti svijeću, a ti ne brini, neka nitko gore od Vas anđela ne brine – dok god dišemo, nećemo odustati i uspjet ćemo.

Oprosti što ti dugo nisam pisala Ratniče svjetlosti.