Nada Landeka: OVRHE I OVRŠNI POSTUPCI U PRAKSI

Nada Landeka: OVRHE I OVRŠNI POSTUPCI U PRAKSI

Datum objave: 23. veljače 2016./Piše: Nada Landeka/HAZUD

Iz prakse, i uočenih problema u ovršnim postupcima i postupcima zaštite prava vlasništva, a kroz djelovanje Udruge Veronika Vere za zaštitu žrtava pravosuđa,  utvrđeno je da suci često u ovršnim postupcima često brkaju pojmove i ne primjenjuju razliku između ovrhovoditelja i predlagatelja osiguranja – već ih poistovjećuju, što nije u skladu sa Zakonom.

Također, prema Ovršnom zakonu, sudionik ili treća osoba koja polaže pravo temeljem valjanog pravnog posla – na stvar ili pravo, odnosno nekretninu, nema gotovo nikakva prava, iako je prethodno uložio i novac, rad i trud. Dok stjecatelja  nekretnine pritišću obveze koje prate nekretninu već od samogtrenutka sklapanja Ugovora o kupoprodaji, ili nekog drugog ugovora, država mu uskraćuje njegovo osnovno pravo vlasništva samo iz razloga jer je uknjižba iz nekog razloga trenutno neprovediva.

No,  takva situacija nikako ne bi smjela utjecati na PRAVO – KOJE JE ZAJAMČENO USTAVOM – tj. pravo vlasništva.

Tijekom provedbi ovršnih postupaka i pri razotkrivanju kriminalnih radnji Banke se ne bi smjele pozivati na bankarsku tajnu, već bi trebale pomoći pri razotkrivanju kriminala i korupcije.

Često se u ovršnom postupku zlorabi snaga ovrhovoditelja ili drugim riječima;  ovrhovoditelj je uvijek u pravu.  No ni jedan ovršni postupak ne bi se smio provoditi bez dokaza da je ovršenik prethodno pozvan na plaćanje svoje obveze, uz javnobilježnički ovjerenu konto karticu.

Tu bi također trebalo prethodno omogućiti pregovaranje sa dužnicima (razuman rok ne duži od 30 dana), u svrhu postizanja reprograma obveza (i za fizičkeosobe).

Zlorabi  se, na štetu dužnika i vrijednost imovine

Naime, često Banke pokreću ovršni postupak po vrijedosti nekretnine koja je procijenjena u trenutku sklapanja ugovora. Takav pristup je pogrešan iz razloga jer nekretnina s godinama ili propada ili joj se povećava vrijednost, u svakom slučaju ne može biti jednake vrijednosti kroz 10 godina ili više, do isteka kreditne obveze, pa jedan dio ovršenika je teško oštećen (kod vrijednijih nekretnina, dok drugi profitiraju koji su pod zalog dali bezvrijednu nekretninu sa prethodno ugovorenom cijenom kod sklapanja Ugovora).

Nekretnina se svakako mora procijeniti prije zakazivanja javne dražbe, što ovrhovoditelji za sada često izbjegavaju, a novac od prodaje treba se rasporediti na način da se zatvori potraživanje ovrhovoditelja, a ostatak isplati ovršeniku (što Banke uopće ili gotovo nikako ne rade).

Takvim postupkom bi se izbjegla nasilna prodaja nekretnina za vrlo male iznose.  Ili pak,  kao što to rade civilizirana i pravno uređena društva, omogućiti ovršeniku da u zadanom roku sam proda nekretninu, ili da ju otkupi ponovno od ovrhovoditelja.
Dakle, umjesto dosadašnje prakse gdje se ovršeniku brani da sudjeluje na dražbi kod prodaje nekretnina koje su njegovo vlasništvo, trebalo bi  postupiti upravo suprotno, prvo ponuditi ovršeniku da otkupi svoju nekretninu, i to po opciji jednokratne otplate uz diskont ili mjesečnih otplata.

Samo ovakvim postupanjem omogućilo bi se dostojanstvo ovršeniku bez zlouporabe prava i ovršenika i ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj bi jednako naplatio svoje potraživanje od ovršenika ili nekog drugog kupca ako ovršenik odustane od kupnje, a ovršenik pak ima mogućnost na dostojanstven način sanirati svoje obveze, bez iseljenja iz kuće četveronoške.

Prema Ovršnom zakonu koji je na snazi, pravo sudjelovanja, ili pravo prigovora imaju samo ovršenik i ovrhovoditelj. Međutim, treće osobe koje su iz nekog razloga (javnobilježnički ovjerena isprava) vlasnici pokretnina ili nekretnina, onemogućeni su u ostvarenju svojih prava – jer njihova tužba ne odgađa ovrhu. Takovim postupanjem izaziva se šteta ulagačima, investitorima,
svima onima koji imaju pravni interes i koji to naravno – mogu dokazati dokumentacijom. Sud često zna izbjegavati donošenje Rješenja kojim upućuje treće osobe u parnicu – a radi dokazivanja njenih prava, a bez takve upute – ne mogu se prava treće osobe niti dokazati.

Ovrha bi morala biti zabranjena na istodobno na  cjelokupnoj imovini

Takovim postupanjem se ovršenik dovodi u potpunu nemogućnost normalnog življenja. Ako je jedna nekretnina dovoljna za namirenje duga, ne bi se  smjela  istodobno ovršiti i sva druga pokretnina, nepokretna imovina i financijska sredstva jer takovim postupanjem se ovršeniku ukidaju sva  njegova prava i uskraćuje pravo na egzistenciju i život dostojan čovjeka, a ovrhovoditelju se daje puno više nego što mu pripada, što je protuustavno, i  protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ovrhovoditelji najčešće pokreću ovrhu za puni iznos iz ugovora o kreditu iako stranke plaćaju godinama prije pokretanja ovršnog postupka. Vjerovnici bi trebali biti dužni pregovarati sa dužnikom, radi usklađenja dugovanja, obračuna kamata i slično  – pod prijetnjom kaznenog progona, jer bez  jasnog i preciznog očitovanja o dugu, dug raste  doživotno, a ovrhovoditelj može
zlorabiti svoj položaj.

Ovršni zakon, i svi drugi propisi jamče ovršeniku – zaštitu dostojanstva. Iz zadnjih slučajeva; obitelji Vukić, obitelji Frlan, i brojnih drugih  obitelji svi smo mogli vidjeti da se ovršeniku ne jamči ništa, a najmanje  dostojanstvo.

Na teren izlazi veliki broj interventnih policajaca – radi osiguranja ovrhe  odnosno provedbe deložacije a sav trošak pada na teret ovršenika.

Pravna nesigurnost stjecanja vlasništva ugrožava investicije i ulaganja.

Poništavaju se pravomoćne sudske odluke, primjenjuju se krivotvorene sudske odluke, grade se objekti i kuće na tuđem zemljištu, upada se u kuće i nitko ne može istjerati osobe koje na nezakonit način upadnu na tuđu imovinu, a  sudovi koji bi u takvim parnicama trebali odlučivati – hitno – odlučuju po  nekoliko godina, i to o stvari koja je sasvim jasna i nedvojbena – VLASNIŠTVO JE ZAJAMČENO SVAKOM GRAĐANINU USTAVOM I NEPOVREDIVO.

Zlorabi se Ovršni zakon, i u praksi se ne primjenjuju odredbe koje bi se morale primjenjivati. Poistovjećuju se “kruške i jabuke”, dužnik i njegova rodbina, bračni partneri, itd.

Ovrhovoditelj nije ovlašten naknadno tražiti proširenje ovrhe novim sredstvom ili na novom predmetu, iako to u praksi čini. Ovrhovoditelj može predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe samo ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili određenom sredstvu ne može provesti, što ovrhovoditelji rijetko ili gotovo nikako ne primjenjuju u praksi.

Suci znaju manipulirati i sa dostavom pismena, baš kao i građani

Oglasna ploča često znade biti kazna za sve one koji izbjegavaju uzeti poštu, a također i sredstvo sucima koji ponekad baš i ne žele da građani poštu prime, stoga, poštu uvijek treba zaprimati, bez obzira koliko ovršeniku bila mrska plava koverta. Samo žalbom može osporiti navode ovrhovoditelja i štiti svoje pravo.

Provedba ovrhe  na novčanim sredstvima i u poreznim postupcima – žalbeni postupak ne odgađa provedbu ovrhe – što neposredno utječe na povredu ustavnih prava građanina.

Naime, Ustavom je zajamčena žalba, i žalbeni postupak je jedini postupak u kojem netko može dokazati svoje pravo ili eventualni rizik od štete pri provedbi ovrhe, naročito ako se radi o nedužniku.

Provedbom ovrhe nad nekretninom ili pokretninom prije isteka žalbenog roka, nanosi se direktna šteta, često i osobama koje su se u tim problemima našle sasvim slučajno.

U ovršnim postupcima  za naplatu potraživanja, sukladno Ovršnom zakonu i Zakonu o javnim bilježnicima,  započinju se postupci kod javnog bilježnika, a tek kad ovršenik istakne žalbu, isti se nastavlja pred sudom, u parnici.

Ovaj postupak drastično pogoršava  naplatu potraživanja. Parnice se opet vode godinama, izmišljaju  se razni dokazi i protudokazi,
sve u svrhu ometanja naplate.   Daleko lakše, jednostavnije i pristupačnije bi bilo da svaki građanin kao  “sam svoj majstor”. može podnijeti Prijedlog za ovrhu, a tek nakon nastavka  pred sudom, da ima obvezu (ako mu treba) angažirati odvjetnika.  Umjesto
ovih skupih i dugotrajnih postupaka, daleko bolji pristup bio bi da  ovrhovoditelj ima obvezu putem Suda obavijestiti ovršenika o namjeri  pokretanja ovršnog postupka, unutar kojeg postupka bi ovrhovoditelj po  opomeni imao rok od 30 dana da plati svoju obvezu, a u slučaju ignoriranja,  ili ogluhe, odnosno ukoliko izostane dokaz da je platio dug,  automatizmom  pokrenuti prisilnu naplatu bez dodatnih parničnih postupaka neposredom  naplatom na žiro računu ovršenika. Međutim, građanin mora biti obaviješten o pokrenutoj ovrsi.

Na takav način bila bi ispunjena zakonska forma, a ne bi se kršio ni Ustav,  jer bi ovršenik bio pravodobno obaviješten o potrebi žurnog plaćanja, te bi imao dovoljno vremena da osigura sredstva za podmirenje duga.  Svi bi uštedjeli novac, i ovršenik i ovrhovoditelj i sud, i na koncu Država, a  postupci bi se okončali za 30 dana. Nakon toga roka više nema parničenja, već ukoliko ovršenik nije dokazao uplatom da duga prema ovrhovoditelju nema, nastupa  isključivo naplata.

Sukladno odredbama Ovršnog zakona, ovršeniku bi se morala pružiti mogućnost da sam ponudi ovrhovoditelju naplatu iz sredstava koja su mu najmanje bolna i na kojem predmetu je najbrža naplata, a ovrhovoditelju se ne bi smjelo omogućiti da blokira cjelokupnu imovinu i račune ovršenika jer mu tako onemogućuje da normalno živi, radi i stvara – sredstva kojima mu se
omogućuje da podmiri dug.  Najčešće se nakon pokretanja ovrhe, blokira imovina, koja pak ostane zablokirana zabilježbom ovrhe, ili blokadom računa više godina. U nekoliko godina  – ovršenik je radno “mrtav” čovjek, jer  više nema apsolutno nikakvih
mogućnosti da se revitalizira i “oživi”.

Ovrha se može i smije provoditi samo u granicama ovršne ili vjerodostojne isprave, ne preko toga.  Osim toga, ukoliko ovršenik nije dao suglasnost u javnobilježnički ovjerenoj ispravi, da se  na njegovoj imovini neposredno može izvršiti naplata, naplata se, sukladno OZ-u,   ne može direktno vršiti na njegovoj  imovini, pa makar  isprava i bila ovršna, ili na nekretnini postojalo založno pravo, već
se pravo ovrhovoditelja za naplatu na imovini mora dokazati pravomoćnim ovršnim rješenjem, uz koje, bi moralo biti priloženo stanje aktualnog duga, uz JAVNOBILJEŽNIČKI OVJERENU KONTO KARTICU.

Osim toga, za naplatu potraživanja na nekretnini, pri podnošenju Prijedloga za ovrhu, nužno je priložiti original zemljišno knjižni izvadak kao identifikacija nekretnine, i ovršna isprava sa klauzulom pravomoćnosti, što  za sada, u praksi, ovrhovoditelji rijetko rade.

Također je jako važno, obratiti pažnju na podatke iz Rješenja u ovrsi. Ukoliko ne odgovaraju osobni podaci, adresa i dr. ovrha se ne može provoditi. Uočeno je također, da ovrhovoditelji znaju navesti ovršne isprave za provedbu ovrhe, različite od onih koje ima ovršenik. Da li zabunom, ili svjesno, no jako je važno provjeravati; osobne podatke, broj Ugovora ili Sporazuma temeljem kojeg se određuje ovrha,  datume Ugovora ili Sporazuma, zemljišno knjižne čestice, broj z.k. uloška, iznos duga,  sve to mogu biti bitne stvari koje već sutra mogu pomoći, da se ovršni postupak obustavi ukoliko je došlo do pogrešno navedenih podataka u Prijedlogu za ovrhu.

 Nada Landeka, o pravosuđu, ovrhama, korupciji, kriminalu, politici,