Prije točno deset godina, kada sam kao direktorica poduzeća, i kao građanin podnijela prve kaznene prijave protiv osoba koje su se bavile kriminalom, a koje su meni osobno, mojem poduzeći i Državi Hrvatskoj načinile veliku financijsku i materijalnu štetu, a te osobe bile su visoko pozicionirane i u vrhu vlasti, gotovo svi su me se odrekli. Bližnji rođak mojeg muža, visokopozicioniran u Uredu predsjednika RH, Franje Tuđmana, pitao me je tada: „Ima li netko da ga nisi kazneno prijavila a da je na vrhu?“
„Nema“ odgovorih.
„A kako ću ti onda ja pomoći?“ ponovno upita.
Tvrdoglavo sam mu odgovorila, „NITKO MI NE TREBA POMOĆI!“ Na mojoj strani je istina i pravda!
Bilo je to 2003, a tada je već tri godine trajala agonija otimačine onog što je moje, pošteno plaćeno novcem zarađenim sa dvije ruke i deset prstiju, nikakvom privatizacijom, niti kakvim mešetarenjem.I nije mi mogao nitko pomoći. Uostalom, svi su čuvali sebe, svoj život i svoju egzistenciju, a naročito svoj položaj. Ubrzo su za opomenu podmetnuli dvije tri prometne nesreće, usmjerene na mene i moje članove obitelji, devastaciju tvorničke hale iz koje su čupali kablove struje kako bi je onesposobili da radi, pritvor od pet dana za navodnu klevetu, koja nikad i nigdje nije evidentirana i nikad procesuirana. Potom slijedi moja slabost od silnih stresova, loše zdravstveno stanje zbog svega proživljenog i vlastita dilema; Boriti se, ili odustati!. Nisu me pokolebale ni brojne klevete usmjerene isključivo na razdor obitelji, jer kad vam razore obitelj, oni su moćni, a vi ste slabi i potpuno sami, na pladnju onima koji vas imaju na odstrelu.
Naravno da nisam željela odustati, niti to želim danas.
Napisala sam knjigu o točnom i pravom stanju u Hrvatskoj, među prvima u Hrvatskoj „Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe“ a na čiji sadržaj mnogi i danas zatvaraju oči, i hrabro nastavila borbu.
Kada se ne bih borila bila bih izdajnik svoje domovine, svoje obitelji i same sebe.
U svojoj borbi, još uvijek imam samo jedno oružje: ISTINU.
Godinama sam zahvaljujući skupo plaćenom iskustvu koje sam stekla, pomagala svima koji su to tražili i trebali pomoć. Ne uvijek financijski naravno, to bi bilo nemoguće, već i savjetom, potporom, intervencijom kod nezakonitosti, plaćala sam sama poštarinu, printala i scenirala na svoj printer, kupovala svojim novcem boju i toner, papir. Radim to i danas, i nikad nikog ne odbijem, naročito ne one za koje znam da su u problemu koji je neodgodiv. Znala sam noći probdjeti uz neki problem, čitajući sudsku praksu, zakon, uspoređujući i tražeći rješenja. Vrijeme koje sam trebala posvetiti svojoj obitelji, posvetila sam onima kojima pomoć treba. I od svoje obitelji sam odvajala da bih mogla pomoći drugima, onda i danas. Koliko imam mogućnosti, vremenskih i financijskih. Sam čovjek ne može puno.
Velik broj naših članova koji su se aktivno uključili volontirajući, prepoznavši potrebu rada upravo u pravosuđu, i ukazivanju na nezakonitosti, također su dali cijeli sebe.
Drugo i ne možemo dati, osim svojeg srca, svojeg zalaganja i ljubavi prema čovjeku i prema Domovini.
Svaki postignuti uspjeh zajednički je uspjeh, svaki korak naprijed, veliki je uspjeh, jer uspjeti skrenuti pažnju na problem u pravosuđu, uspjeti pokrenuti kazneni postupak, sankcionirati suca, opcinskog državnog odvjetnika, policijskog inspektora, ili tražiti odgovornost glavnog državnog odvjetnika ili premijera, to je ne samo hrabrost i odvažnost, tu je potrebna i ogromna sigurnost u samog sebe, vjera u istinu i pravdu, odlučnost, i rekla bih; ludost! Udruga nije dobila i ne koristi gradski prostor. Koristili smo prostorije koje smo dobili na povremeno korištenje zahvaljujući udruzi Volim Hrvatsku.
Sve svoje slobodno vrijeme koristim za to da se nekom pomogne, ili da ga se sasluša. Često zbog toga plaćam i visoke kazne, što zbog isteklog parkiranja, ili zbog razgovora na mobitel. Ne primamo novac iz proračuna HR niti iz donacija, niti smo novac od ikog ikada tražili, a niti dobili.
Većinu knjiga koje sam objavila sam darovala. Jednako tako i brošure, savjete, majice, slikovnice i dr. Nismo , od kad postojimo dobili niti jedne jedine lipe iz državnog proračuna. Sami plaćamo telefon i fax, nemamo niti donacija. Ni u čemu, ni financijski, ni materijalno.
Nikom od ljudi koji su nam se obratili za pomoć, nikad nitko ništa nije naplatio. Čak ni poštarinu, ili trošak materijala za ono što smo im uradili. Ako je drugačije, neka oni koji su se obratili za pomoć, kažu to javno. Nekad možda nismo mogli svima odmah i promptno pomoći, jer ima puno ljudi koji traže pomoć ili savjet, ali u slučajevima gdje ima više podjednakih slučajeva, obično interveniramo zajedničkim podneskom, člankom, intervencijom kod ministra. Surađujemo sa brojnim udrugama koje se bave pitanjima ljudskih prava, a također i sa brojnim udrugama koje se bave pitanjima naših iseljenika, pa i povratnika.
Nije lako riješiti pravosudni problem ili problem korupcije u pravosuđu.
Ja osobno, rješavam već trinaest godina nezakonitost ovršnog postupka u kojem ovrhovoditelj nije vjerovnik, a ovršenik nije dužnik, u predmetu u kojem se vode dva z.k. uloška paralelno, i to u dvije katastarske općine za jednu nekretninu, a ovrha se vodi zbog navodnog tuđeg duga na čestici koja nikad nije bila vlasništvo moje tvrtke ili moja. Ni osoba koja je napravila dug nije bila vlasnik zemljišta, ni direktor firme. Njemu su dali na lijepe oči. No to su pravne stvari koje se dokazuju i za iste treba imati originalnu dokumentaciju, sudska vještačenja. U suprotnom, ne može se uspjeti. Slabost dugotrajne sudske borbe pokušavali su kroz godine iskoristiti mnogi. Nije ni čudo.
Nekretnina zbog koju se borim i koju je moja obitelj platila SVOJIM NOVCEM, zarađenim višegodišnjim radom u Njemačkoj i u Hrvatskoj, smještena je na izuzetno važnom strateškom položaju. Uz mene su susjedi koje nikad nitko ne bi poželio. O njima sam već pisala. S jedne strane graniči tvrtka C.I.O.S. i C.I.O.M čiji je vlasnik P.P., a odmah u neposrednoj blizini tvrtka Pastor, i član Vlade D.M. S desne strane je kuća šefice gruntovnice, a jako blizu nekretninu ima i bivši ministar financija (HDZ). Uz samu nekretninu planira se graditi međunarodni Cargo Centar, investicija vrijedna 220.000.000 eur. Mnoge ručice već su posegle za dijelom kolača u ovoj priči. Sve napisano mogu dokazati brojnom dokumentacijom.
Ali čemu dokazivanje? Zar nije dovoljno napisano?
Sva dokumentacija već je nekoliko godina scenirana i objavljena na internetu. Sudac je 03.05.2013. godine tražio razrješenje nakon pravomoćno okončanog stegovnog postupka nad njim. No, ni to nije dovoljno da bi se dokazala čestitost i iskrene namjere za boljitak svih nas!
Kome to tako jako smeta Udruga Veronika Vere koja štiti žrtve pravosuđa, i moj rad kao predsjednice Udruge?
Kome smeta razotkrivanje i sprječavanje rada kreditnih ureda i lihvara, pljačke naroda, zaštita ovršenih građana, razotkrivanje korupcije uz predočenje dokaza i poduzimanje svih zakonskih mjera za sankcioniranje istog?
Ili nekom jako smeta baš sve ono što znam, i o kome znam, i o čemu imam dokaze?
Čitajući obraćanje pukovnika Kakarića hrvatskoj javnosti, kojeg smo u vrlo kratkom roku, nakon svega nekoliko dana uspjeli izbaviti sa psihijatrije na slobodu, a koje smo nedavno objavili na www.hazud.ch, shvatila sam. Sistem i način djelovanja i represije je isti, receptura potpuno jednaka, i cilj je jednak – ušutkavanje, diskreditacija, imovina. Samo se sredstva tu i tamo razlikuju.
Kod pukovnika Kakarića dospjeli su do situacije da je morao sa obitelji iseliti iz zemlje. Ja sam žena i majka, pa udaraju tamo gdje najviše boli, na mene osobno i na moju obitelj.
Naravno da ne štede nikog oko mene, pa ni moj posao. Cilj im je potpuno uništenje.
Locirati i identificirati neprijatelja - nije problem. To je osoba koja je direktno dotaknuta mojim, našim radom za dobro cijelog naroda i za dobro Hrvatske - i koja čak silom i prijetnjama želi sve to spriječiti.
NO NIKAD NITKO NE BI MOGAO TAKO POSTUPATI da im ne pomaže produžena ruka naroda. Većina brzo i tako rado povjeruje u tračeve i klevete, a nitko, baš nitko, pa čak ni oni koji sto posto znaju da nije tako jer su osobno upoznati, ili osobno poznaju osobe o kojima se radi, nisu spremni suprotstaviti se zločinu kojem smo izloženi mi koji se borimo za pravdu. Dapače, većina je daleko spremnija kamenovati!
Pratim posljednjih dana što se sve događa.
Ako se na portalima ili fb profilu piše o nacionalnom opredjeljenju, kritizira se preveliko Hrvatstvo onog tko piše. Ako se pišu pjesme ili statusi o vjeri, kritizira se vjerska opredijeljenost, i naravno predbacuje s naznakama, da se o vjeri piše samo zato da bi se prikrili grijesi ili mane, a ne istakle vrline.
Ako se pišu pak ljubavne pjesme, to je sigurno (prema mišljenju mnogih) zato jer je osoba koja piše lošeg morala.
Ako se piše o poslu i poslovnim planovima ili uspjesima, ili kakvim drugim ozbiljnim financijskim temama, onda ni to nije dobro, jer danas mnogi na žalost nemaju posla, pa se takvo pisanje svrstava opet u provokaciju.
Zanimljivo je da su najvećim dijelom moji problemi kao predsjednice Udruge krenuli s prvim tužbama i kaznenim prijavama protiv počinitelja kaznenih djela i ponovljenom kaznenom prijavom koja se rješava pri USKOK-u protiv Hrvatske banke za obnovu i razvitak i predsjednika Uprave HBOR-a, protiv suca Arnolda Čade, protiv stečajne upraviteljice Branke Malbašić, i dr.
Zanimljivo je i da su ti problemi kulminirali i javnim razotkrivanjem kreditnih ureda koji su poharali Hrvatsku, javnog obraćanja medijima i Ministarstvu financija, te donošenju novog Zakona kojim su kreditni uredi koliko-toliko zaustavljeni, a ovrhe na nekretninama sprječavane ili odgađane do okončanja kaznenog postupka.
Po mojim kaznenim prijavama vode se i drugi kazneni postupci protiv osoba, koje me zlostavljaju sustavno već pune tri godine. O tome je dio dokumentacije dostupno na službenoj fb stranici Udruge Veronika Vere, uz Priopćenje. Neki postupci su već okončani i počinitelji kažnjeni, a neki su još u tijeku. Iz MUP-a smo dobili upute da se javno ne raspravljamo, ne dokazujemo, već da naše dokaze ostavimo za sudsku raspravu, a da će oni riješiti cijeli slučaj i zaustaviti nasilnike i zlostavljače.
Od 2003 godine kao prijavitelj kaznenog dijela protiv institucije koja je sastavni dio Vlade RH, i protiv dvoje sudaca, bila sam podvrgnuta višekratnoj i dugotrajnoj policijskoj istrazi, USKOK-ovoj kontroli, kontroli Odjela za pranje novca, bilo je tada podignuto nekoliko lažnih kaznenih prijava protiv mene. SVI SU PRIJAVLJENI ŽARKO ŽELJELI PRONAĆI CRNILO U MOJEM ŽIVOTU I PONAŠANJU, a u svim postupcima sam pravomoćno oslobođena.
To je i bio razlog i motiv da pomažem drugima. ZNAM KAKO JE TO BITI ŽRTVA PRAVOSUĐA. Dobro znam kako je uopće biti žrtva u bilo kojem obliku! Naročito žrtva nasilja jer sam izložena internetskom nasilju, prijetnjama, maltretiranju i zlostavljanju, baš kao i moji suradnici evo više od tri godine.
Zar je moguće da baš nitko od nas koji međusobno surađujemo ne valja?
U listopadu je objavljen članak na portalima o našim saznanjima vezano uz kriminalne radnje koje imamo o zločinačkoj grupi u kojoj su D.P. i I.Š. , B.P. Ž.B. Te osobe uz podršku i drugih nama nepoznatih pojedinaca, aktivno kleveću mene, ljude s kojima surađujemo, ljude kojima pomažemo, i to od 0-24 sata iako je njihovo postupanje protivno Zakonu o medijima, Zakonu o internetu, Kaznenom zakonu i kažnjivo. Policija i Uskok radi svoj posao temeljem više kaznenih prijava koje su protiv istih podnešene, prijava je poslana i Međunarodnom centru za kibernetički kriminal u Europi, a javno je objavljena i dokumentacija o osobama koje su svoje klevete iznosile bez i jednog dokaza.
Do sada su podignute dvije optužnice za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti (k.d. prijetnje i k.d. nametljivog ponašanja) protiv prijavljenih nasilnika i zlostavljača, a pristiglo nam je i rješenje kojim se objedinjuje daljnje vođenje kaznenog postupka protiv istih, te će se provesti jedinstveni kazneni postupak za više kaznenih djela, a koji postupak je započet još prošle godine.
NO NI TO ZA POJEDINCE NIJE DOVOLJAN DOKAZ. Pa opet, sada, moram postaviti jednako pitanje; Kome smeta Udruga za zaštitu žrtava pravosuđa, i kome smeta predsjednica te udruge, koja nema žulja na jeziku?
Kome god da smeta, NITKO ne bi mogao uspjeti u svojoj nakani da naškodi njoj, članovima njene obitelji, njenom zalaganju za opće dobro, kad bi smo mi HRVATSKI NAROD, imali slogu.
No, na žalost, svaka čast iznimkama, koje su bez ikakve zadrške pisali mi riječi podrške, pa čak i osobno došli dati potporu, svi mi smo puno spremniji kamenovati.
To nam je predano s genima, kamenima!
https://plus.google.com/u/0/107765973070372978652/posts
