ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA; NEPOVREDIVOST PRAVA VLASNIŠTVA KAO NAJVIŠA VREDNOTA USTAVNOG PORETKA
Datum objave; 25. travanj 2015.
Ustav Republike Hrvatske je u čl. 3. proklamirao nepovredivost prava vlasništva jednom od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Temeljno je pravilo da je zabranjeno zadiranje u pravo vlasništva bilo oduzimanjem bilo ograničavanjem ovlasti koje predstavljaju sadržaj ovoga prava, i to neovisno radi li se o javnoj vlasti ili drugim osobama – nevlasnicima. Jedino u interesu Republike Hrvatske samo zakonom je moguće ograničiti ili oduzeti pravo vlasništva (čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske). Vlasnička ovlaštenja mogu biti ograničena i pravima nevlasnika na predmetu vlasništva.
Pravo vlasništva je apsolutno subjektivno pravo iz kojeg vlasnik crpi ovlasti da sa “stvari i koristima od nje čini što ga volja, te da svakog drugog od toga isključi” (čl. 30. st. 1. ZV). Ono je apsolutno s jedne strane u smislu da je u njemu koncentrirana sva faktična i pravna vlast koja se može imati na pojedinačnoj stvari, a s druge zbog isključivosti, jer je vlasnik ovlašten svakoga isključiti od bespravnog zadiranja u predmet prava vlasništva, a iz toga za vlasnika izvire virtualno subjektivno pravo na zahtjev radi zaštite prava vlasništva protiv svakog tko vlasniku neovlašteno oduzima predmet vlasništva ili ga, također neovlašteno, uznemirava u tom pravu.
Otklanjanje povrede prava vlasništva može se postići dobrovoljnom radnjom, uz pristanak osobe koja je povredu učinila, ili dopuštenom samopomoću, vlasnik može, ovisno o tome tko je i na koji način neovlašteno učinio povredu prava vlasništva, njegovu zaštitu zahtijevati pred sudovima, upravnim tijelima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti, ali i ustavnom tužbom Ustavnom sudu Republike Hrvatske kad su iscrpljena druga pravna sredstva. Temeljem čl. 1. Prvog protokola za europsku Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, zaštitu prava vlasništva pod određenim uvjetima moguće je ostvarivati tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava.
Prema čl. 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske omogućena je supsidijarna zaštita Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka, što je prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda uključivalo i pravo vlasništva, pa postoje brojne odluke Ustavnog suda o tome predstavljaju li određene radnje povredu tog prava kao i o zaštiti pojedinih vlasničkih ovlasti . Međutim, prema odluci Ustavnog suda broj U-III-661/1999. od 13. ožujka 2000. godine čini se da je modificirana ranija praksa tog suda glede zaštite ustavnog jamstva prava vlasništva jer je zauzeto stajalište: “Jamstvo prava vlasništva, na ustavnopravnoj razini, štiti to pravo od posizanja države u vlasnička prava pojedinaca, shvaćena u vrlo širokom smislu (načelno sva imovinska prava). Ono priječi upravnim vlastima (bilo pojedinačnim aktom ili propisom) posizanje u vlasništvo na način da se na štetu vlasnika nameću određene dužnosti činjenja, trpljenja ili propuštanja, osim ako je posizanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu o imovinskim sporovima privatnog prava za koje je predviđena sudska eventualno i neka druga) pravna zaštita. Stoga povreda vlasništva koju su počinile fizičke ili pravne osobe nije povreda ustavnog prava, jer se ustavno jamstvo vlasništva ne odnosi na takve slučajeve”.
U sudskim postupcima (kaznenom, parničnom, ovršnom, izvanparničnom i zemljišnoknjižnom) na zahtjev vlasnika pruža se zaštita prava vlasništva, a u kojem će se od tih postupaka odlučivati, ovisi o pravnom temelju zahtjeva te o procesnim normama koje određuju vrstu postupka za odlučivanje o pojedinom zahtjevu. Primjerice, u kaznenom postupku o imovinskopravnom zahtjevu (što uključuje i zahtjev zbog povrede prava vlasništva, na pr. povrat ukradene stvari), odlučivat će se u adhezionom postupku kad je povreda vlasništva nastala zbog izvršenja kaznenog djela. U izvanparničnom postupku uređuju se određeni vlasnički ili suvlasnički odnosi kao što su uređenje međe, dioba i sl.
Prema odredbi čl. 1. Zakona o parničnom postupku, sud raspravlja i odlučuje po pravilima parničnog postupka između ostalih i u sporovima iz imovinskih odnosa, osim ako su oni posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugog suda ili državnog odnosno društvenog tijela. To znači da postoji presumpcija da o zahtjevu za zaštitu prava vlasništva, kao imovinskom pravu, odlučuje sud u parničnom postupku. Sudu se zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava vlasništva postavlja tužbom kao procesnom radnjom kojom se inicira provođenje postupka i donošenje presude o zahtjevu.
U ZV su ovisno o naravi povrede prava vlasništva uređene: prava vlasnička tužba (rei vindicationis) radi povrata stvari (čl. 161. do 165. ZV), vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika (actio publiciana) također radi povrata stvari (čl. 166. ZV), prava vlasnička tužba (actio negatoria) radi prestanka uznemiravanja (čl. 167. st. 1. do 3. ZV), tužba predmnijevanog vlasnika (publicijansko negatorijska tužba) radi prestanka uznemiravanja (čl. 167. st. 4. ZV), tužba radi zaštite od prekomjernih posrednih i neposrednih misija (čl. 110. ZV), koje su sve poznate pod zajedničkim nazivom petitornih tužbi, i tužba radi zaštite od povrede upisom u zemljišnoj knjizi – brisovna tužba (čl. 168. ZV u svezi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama.
Zaštitu prava vlasništva temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima može ostvarivati vlasnik kao sudionik u ugovornom ili drugom obvezno-pravnom odnosu u slučaju povrede prava vlasništva povredom ugovornih obveza ili drugim protupravnim ponašanjem treće osobe, uz koje obvezno pravo veže određene građanskopravne posljedice. To su slučajevi primjerice naknade štete zbog oštećenja tuđe stvari, kondikcijski zahtjev za povrat stvari, zahtjev za povrat predmeta ugovora koji je raskinut i sl. U ovim sporovima zaštita se pruža temeljem obveznog, a ne stvarnog prava.
hazud.hr
Nema komentara:
Novi komentari nisu dopušteni.