ŽUPANIJSKI SUD POTVRDIO: Ovrha na nekretninama odgađa se do pravomoćnosti odluke u kaznenom i parničnom predmetu | Hazud.hr

ŽUPANIJSKI SUD POTVRDIO: Ovrha na nekretninama odgađa se do pravomoćnosti odluke u kaznenom i parničnom predmetu | Hazud.hr:



Deložacija-obitelji-Vojnović-59

ŽUPANIJSKI SUD POTVRDIO: Ovrha na nekretninama odgađa se do pravomoćnosti odluke u kaznenom i parničnom predmetu

OBJAVIO: REDAKCIJA | DATUM OBJAVE: 19/08/2016 | LEAVE A RESPONSE

Autor: Nada Landeka/HAZUD.HR



Velika pobjeda ovršenika! Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja po sucu toga suda Vandi Senta, u ovršnom predmetu Raiffeisenbank Groß St. Florian-Wettmannstätten eGen protiv ovršenice N.N. zastupane po odvjetnici Ani Galoši  Comisso odvjetnici iz Zagreba,   potvrdio je odluku prvostupanjskog suda i odlučio – PRVOSTUPANJSKI SUD PRAVILNO JE USVOJIO PRIJEDLOG ZA ODGODU OVRHE. Ovrha se odgađa  do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred prvostupanjskim sudom, a postupak će se nastaviti po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena odgoda ovrhe.



PRAVOMOĆNO RJEŠENJE - ODGODA OVRHE



Europski sud za ljudska prava smatra „da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.)“



Javnost je upoznata sa brojnim dilemama kojima su bili opterećeni dužnici austrijskih zadruga za koje je Zakonom utvrđeno da su nelegalno poslovale na području Republike Hrvatske. Naime, te zadruge sa registriranim sjedištem u Republici Austriji nisu imale registrirane podružnice na području Hrvatske, kako je to Zakonom o trgovačkim društvima propisano, niti su za svoje poslovanje na području Hrvatske imale potrebne dozvole nadležnih tijela – Hrvatske narodne banke,  Ministarstva financija i HANFE.  Stoga je Sabor RH donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su u čl. 19.j. i 19.k. odredili ništetnost ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem čiji ugovaratelji nisu imali potrebnih dozvola za poslovanje u Hrvatskoj, ali i obvezu sudova da donesu Rješenje o odgodi ovrhe do okončanja kaznenih i parničnih postupaka.



Sada je Županijski sud potvrdio odluku prvostupanjskog suda – odgađa se ovrha na nekretninama do konačne odluke u parničnom postupku po tužbi radi ništetnosti ugovora o kreditu.



Žalbene  razloge  ovrhovoditelja zastupanog  po punomoćniku Majdi Damjanović, odvjetnici iz Čakovca Županijski sud u Zagrebu u cijelosti je odbio.



Koliko bi samo  dužnika ovih zadruga do sada bilo spašeno, a i njihove nekretnine,  da su suci u svakom  ovršnom predmetu između ovih stranaka  primjenjivali odredbe iz Ustava RH, Konvencija, ali i zakona koji su na snazi u Hrvatskoj. Posljednje od takvih nelogičnih sudskih odluka koje su završile iseljenjem ovršenika iz njihovih domova je slučaj obitelji Alagić iz Zadra i Vojnović iz Velike Gorice, ali i mnogih drugih obitelji, koje su grubo, nemilosrdno i očigledno na nezakonit način iseljeni, obzirom da su ovršenici podnijeli sve prijedloge sudu propisane zakonom. Točnije, podnijeli su tužbu radi ništetnosti ugovora o kreditu, prijedloge za odgodu ovrhe, a u tijeku su i kazneni postupci.



Što će sad biti sa svim tim obiteljima koje su nasilno iseljene, bez da je najprije odlučeno i o njihovim tužbama i prijedlozima, odnosno sa onim ovršenicima čije je prijedloge za odgodu ovrhe prvostupanjski sud grubo i protivno zakonu – odbio?



O povredi hrvatskih, ali i austrijskih  zakona od strane austrijskih zadruga već smo puno puta pisali.



Visoki trgovački sud je dana  19. lipnja 2008 godine donio akt PRAVNA SHVAĆANJA kojim je precizirao određene pravne nedoumice, između ostalog i  obvezu nadovjere isprava u međunarodnom pravnom prometu tj. PUNU LEGALIZACIJU. Pravnim  shvaćanjem  Visokog trgovačkog suda RH,  broj 7 Su-55/08  jasno je odredio da strane isprave u sudskom postupku trebaju biti podvrgnute postupku legalizacije prema odredbama Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom pravnom prometu, koji Zakon  je Republika Hrvatska preuzela i koji je još uvijek na snazi u RH. Pod punom legalizacijom smatra se da su isprave ovjerovljene potvrdom nadležnog tijela države u kojoj je sjedište pravne osobe. Time se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe i pečata nadležnog tijela.   Ovjerene trebaju biti sve isprave koje se koriste u javnom prometu, uključujući i punomoći dane odvjetnicima (međunarodna punomoć)  a koji na hrvatskim sudovima zastupaju stranu tvrtku. Bez takve ovjere dokumentacija koju koristi stranka koja nije državljanin Hrvatske, te ostala pravna dokumentacija u sudskom postupku nije legalizirana.



Upravo iz razloga ništetnosti i nelegalnosti poslovanja na području Republike Hrvatske Sabor je usvojio Izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju, u rujnu 2015. godine. Navedeni Zakon stupio je na snagu dana 30. rujna 2015. godine.  Njime je precizno  označeno koje su pravne radnje ništetne, tj. ugovori sklopljeni sa kreditnim ustanovama i uredima koji nisu imali i nemaju registrirano sjedište na području Republike Hrvatske i koji nisu imali potrebne dozvole za rad.



Nesporno je da austrijske zadruge nisu imale  i nemaju registrirano sjedište na području Republike Hrvatske, kao niti potrebne dozvole za rad.  Temeljem tih Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju obveza  sudova  je donošenje  Rješenja o odgodi ovrhe u opisanim slučajevima u kojima je i zakonom utvrđeno da su takvi ugovori ništetni. Odredba tog Zakona primjenjuje se neovisno o tome kad je koji ovršni postupak započet.



Ništetnost  sklopljenog ugovora propisana je i Ustavom RH ali i  Zakonom o obveznim odnosima.  Na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti, a nastaje ex tunc, tj. od trenutka nastajanja, pa su i sve kasnije poduzete radnje isto tako ništetne.



Ovi ugovori o kreditu, sklopljeni sa nelegitimnim  kreditnim institucijama koje nisu imale ovlasti davanja kredita na području Republike Hrvatske, nisu ni solemnizirani  kod Javnog bilježnika, te  isti kao takvi  u smislu Zakona o javnom bilježništvu ne predstavljaju ovršnu ispravu, stoga je upitno, kako je uopće moguće da su sudovi donosili Rješenja o ovrsi obzirom da u tim ovršnim postupcima  nedostaje ovršna isprava u smislu odredbi Zakona o javnom biježništvu i odredbi Ovršnog zakona, i obzirom na upitnost zakonitosti cjelokupnog ovršnog postupka, naročito uzevši u obzir činjenicu da sporni Ugovori o kreditu nemaju  svojstvo ovršnosti i ne predstavljaju  ovršnu ispravu, dok Solemnizirano Očitovanje u smislu odredbi Zakona o javnom bilježništvu i Zakona o zemljišnim knjigama ne predstavlja ispravu podobnu za provedbu upisa založnog prava u zemljišne knjige ni za provedbu ovrhe.



Tvrdnja RB austrijskih zadruga da su  Ugovori o kreditu sklopljeni na području Republike Austrije, stavljaju te  ugovore o kreditu  potpuno van snage na području Republike Hrvatske, iz razloga jer na njima  nedostaje potrebna „legalizacija isprava“ propisana  Zakonom o legalizaciji isprava u međunarodnom pravnom prometu, a koji Zakon obvezuje ovjeru Apostillama, tj. nadovjeru čime bi takav Ugovor o kreditu kao pravni akt postao legalan i na području Republike Hrvatske.



Ugovor o kreditu nije legaliziran i NEMA PRAVNU SNAGU na području Republike Hrvatske  ukoliko bi isti, kako to ovrhovoditelj tvrdi, bio  sklopljen, potpisan i ovjeren na području Austrije.



Od kada je Hrvatska članica EU i potpisnica brojnih europskih Direktiva, europsko pravo je iznad hrvatskog prava i  “jače” je  u odnosu na hrvatsko pravo. Republika Hrvatska dužna je  primjenjivati u svojoj sudskoj praksi  odluke donešene temeljem Konvencija, tj. odluke Europskog suda u Strasbourgu i Europskog suda pravde u Luxembourgu jer su Konvencije i Deklaracije za zemlje  potpisnice jače od Ustava pojedinih zemalja potpisnica, pa tako su i iznad Ustava RH.  O sličnim pitanjima kakvi muče dužnike RB zadruga  iz Republike Hrvatske, odluke su već donijeli i europski sudovi.  Europski  sud pravde u Luxbembourgu, odlučivao je o pitanju zaštite stranaka ukoliko takva zaštita nije propisana Zakonima koji su na snazi u pojedinim zemljama članicama, a koje pitanje je kao  prethodno pitanje postavila Švedska u Predmetu C-432/05.



Na navedeno prethodno pitanje,  donešena je Odluka Suda dana 13. ožujka 2007. godine.  U toj Odluci  Europski sud pravde u Luxembourgu odlučio je:



„Kada nije sigurno prema nacionalnim pravom, primjenjenom u skladu sa zahtjevima prava Zajednice, je li zahtjev za zaštitu prava pojedinca zajamčenih pravom Zajednice dopušten, načelo učinkovite sudske zaštite zahtijeva da nacionalni sud može, bez obzira, u kojoj  fazi, odobriti privremenu mjeru nužnu kako bi se osiguralo poštivanje zajamčenih prava.



U slučaju nepostojanja pravila Zajednice koja uređuju pitanje, na domaćim je pravnim poretcima svake države članice da utvrdi uvjete pod kojima će se privremena mjera odobriti da bi zaštitila prava pojedinca zajamčena pravom Zajednice.“



Europski sud za ljudska prava u Strasborgu, isto je tako u predmetu PREDMET GASHI protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 32457/05) dana 13. prosinca 2007. godine odlučivao je o povredama prava podnositelja tužbe, a u postupku pred hrvatskim sudovima koji su odlučivali o ništetnosti. U označenom postupku, prema tumačenju ESLJP mjerodovno pravo koje propisuje ništetnost je Zakon o obveznim odnosima.  Mjerodavni dijelovi Zakona o obveznim odnosima kojima se propisuje ništetnost su  slijedeći:



Članak 51. “(1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu.



(2) Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.…”



Ništavost ugovora zbog osnove



Članak 52. “Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav.”



Neograničeno isticanje ništavosti



Članak 110.”Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.”



Isto tako, Europski sud za ljudska prava smatra „da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.)“



Potpuno je nesporno da domaća državna tijela nisu poduzela pravne radnje u korist  građana Hrvatske – ovršenika, tj. ni na koji način nisu zakonskom regulativom zaštitile prava svojih građana.



Isto je ispravljeno, sukladno europskom pravu, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te su navedenim Zakonom donešeni propisi koji štite ovršenike  od nezakonitih postupanja.  Isto se odnosi i na ovršne postupke, koji se „bez odgode“ i bez raspravljanja o samoj biti predmeta,  moraju odgoditi do okončanja parničnog postupka kojim se odlučuje o ništetnosti.



Stoga je ova odluka Županijskog suda u Zagrebu kojim je potvrđena odluka prvostupanjskog suda o odgodi ovrhe do pravomoćnog  okončanja parničnog i kaznenog postupka – veliki korak naprijed u zaštiti oštećenika, njihove imovine i njihovih prava.