SDP-ov PLAN 21; Do investitora trgovinom pravima uz 30% ulaganja, obrtnike i male poduzetnike uništiti nametima i ukidanjem prava |

SDP-ov PLAN 21; Do investitora trgovinom pravima uz 30% ulaganja, obrtnike i male poduzetnike uništiti nametima i ukidanjem prava

Već nekoliko puta do sada javnost se pitala koja je zapravo uloga Hrvatske gospodarske komore, i Hrvatske obrtničke komore, dvije institucije koje bi trebale biti krovne ustanove za zaštitu prava proizvođača, poduzetnika, obrtnika, inovatora. Da ovi potonji u Hrvatskoj gotovo da i nemaju nikakvih prava, to je već svima jasno, ali da će aktualna Vlada RH biti poput „gledanja u Mjesec“, neprekidno okrenuta prema  prekograničnim investitorima,  a da ne vidi ono što joj se događa pred nosom, to je bilo teško za povjerovati.

Da bi se uvezli investitori, treba najprije iz Hrvatske izvesti mafiju i lopove!

Više je nego očigledno, a svakim danom i sve jasnije da hrvatsko gospodarstvo dosadašnjom politikom,  ne samo da neće napredovati, već će se i vrlo teško, gotovo nikako oporaviti.

Razloga za takvo pesimistično razmišljanje ima jako puno. Svaki pokušaj vlade RH da revitalizira stanje u gospodarstvu i stimulira potrošnju, uzaludno je. Da li ti pokušaji predstavljaju „pucanj u prazno“ zato jer su loše koncipirani, ili zato jer naši ministri ništa nisu naučili na svojim vlastitim greškama i na greškama iz prošlosti koje su načinili njihovi politički prednici, bilo kako, rezultat je uvijek jednak – porazan.

Ovih dana slušamo najavu kako će vlada biti „manje rigorozna“ i povećati prava stranim državljanima, uključujući i hrvatsko državljanstvo,  već i za ulaganje od svega 30%.   Ova informacija zabrinjavajuća je iz dva razloga.

1)      Iz slučaja Željezara Sisak koju je prethodno kupio investitor Mechel  Steel formirajući novu tvrtku Mechel Željezara d.o.o očigledno je da brojne privilegije koju investitori i dobiju, kao i sva prava neće pomoći da se gospodarstvo oporavi. Dapače, rezultat je više nego  zabrinjavajući – brojna radna mjesta su ukinuta a zaposlenici Željezare već niz godina na Zavodu za zapošljavanje.  Pokušaji oporavka Željezare pod krinkom raznih imena; Željezara Sisak d.o.o., Željezara Sisak Nova d.o.o., MECHEL Sisak d.o.o., CMC Sisak d.o.o. i na posljetku ABS Sisak d.o.o., propali su, iako su proizvodi Željezare, poglavito bešavne čelične cijevi bile dokazane kvalitete i tradicionalno tražene diljem Svijeta.  Više od pola stoljeća  u Željezari su se  proizvodile bešavne čelične cijevi čija je kvaliteta bila sukladna visokim standardima ISO 9001 i API – Q1 standarda, posebno API 5L i API 5CT licence (American Petroleum Institute) za čelične bešavne cijevi koje se primjenjuju u naftnoj industriji, a te licence bile su brand, zaštitni znak Željezare, Grada Siska i države Hrvatske, jer niti jedna željezara u zemljama okruženja, niti u zemljama tranzicije, tu licencu nije posjedovala. Vrijednost je to, koja je prodajom Željezare bespovratno izgubljena i može se slobodno reći, da je dio rasprodanog hrvatskog nacionalnog blaga. Konačno, sve tvrtke koje su tijekom proteklog desetljeća kupovale sisačku Željezaru kupovale su je između ostalog najviše radi toga da postanu vlasnici  prestižne licence, s vrlo iskusnim zaposlenim kadrom.

2)      Pokušaj „ulaganja“  turske kompanije Čaliskan  u  Dioki –  pretvorio se u gospodarsko-investicijsku lakrdiju iza koje je ostalo još uvijek neriješeno pitanje koje visi u zraku;  Tko je odgovoran za naplaćenih 5.000.000,00 eur-a državne garancije, i za totalni neuspjeh ovog aranžmana.  Analizirajući sve  financijsko-pravne posljedice koje iz ovog slučaja proizlaze  – po svemu sudeći, cijela priča je prerasla  u jedan od najvećih  gospodarskih skandala Kukuriku koalicije. Gotovo 40 milijuna kuna novca poreznih obveznika  potrošeno je za isplatu plaća i sanaciju gubitaka privatnog poduzeća u kojem država ne posjeduje ni jednu jedinu dionicu. Proračunski novac uložen je temeljem državnog jamstva izdanog privatnom ulagaču u proceduri upitne legalnosti, zato što prije toga nije ishođeno odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Samom ulagaču – inače tvrtki bez ikakvih referencija u petrokemijskom biznisu – Vlada je jamčila otpis dugova Diokija prema javnim poduzećima i državi, posredovanje pri reprogramu dugova prema bankama te otkup zemljišta namijenjenog gradnji LNG terminala za najmanje 29,5 milijuna eura. Sve u svemu, Vlada se obvezala da kroz otpis dugova i otkup zemljišta u Dioki uloži oko 45 milijuna eura, dok je novi vlasnik trebao uložiti 20, od čega 15 u obrtni kapital i sirovinu za proizvodnju.

3)      Priča o HŽ Cargo i rumunjskim invstitorima dovela je HŽ Cargo do potpune propasti i stečaja, išćekujući ulagače koji bi im pružili ruku spasa. Hrvatska Vlada bila je  donijela odluku o prodaji 75-postotnog udjela u HŽ Cargu rumunjskoj tvrtki Feroviar, koja je dio Grampet Grupe. Rumunji su  navodno bili ispunili sve tražene uvjete u natječaju za privatizaciju Carga, a konkurenti su im bili češki AWT i austrijski Rail Cargo. Feroviar je trebao uplatiti za 75 posto Carga 40 milijuna eura, od toga je sa 30 milijuna eura trebalo podmiriti   zajmove te tvrtke osigurane državnim jamstvima, a sa 10 milijuna eura se trebalo podmiriti  dio obveza prema vjerovnicima i radnicima. Naravno, kao i sve druge „lovačko-ulagačke priče“ i ova je završila neslavno.

4. Slučaj tzv. stranih  investitora  iz Amerike i Slovenije,  koji su otvorili na stotine trgovačkih društava  (kreditnih ureda) radi investiranja u kredite,  zapanjilo je cijelu Hrvatsku. Naročito nakon što su svi shvatili da su isti isključivo plasirali novac radi pranja, i radi otimanja imovine koju su na nezakonit način stjecali od svojih “zajmodavaca-dužnika”.  Ove organizirane zločinačke skupine još uvijek se nismo uspjeli riješiti, i danas još, usprkos promjenama zakonama, djeluju u nezakonitim i nelegalnim kreditnim uredima putem kojih isplaćuju novac.

Da ne nižemo slučaj do slučaja, možemo donijeti jedinstven zaključak. Analizirajući sve slučajeve, uglavnom se svodi na isto. Prilikom svakog predstavljenog projekta novog ulaganja, građani Hrvatske i sama Država teško ispašta pogrešnu procjenu, a navodni investitori, ipak se na neki način zadovolje bar šlagom sa torte. (Rasprodaju strojeve, naplate garanciju, prodaju sirovinu, otmu kuće ili stanove,  itd. a onda napuste Hrvatsku).

Stav hrvatske vlade mogao bi se usporediti sa nekom priprostom i anonimnom djevojkom koja neprekidno lista najpoznatije svjetske modne časopise, izrezujući poznate zvijezde i lijepeći ih u svoj vlastiti album, sanjajući o princu iz inozemstva, koji će jednog dana doći po nju na bijelom konju, te će skupa izjahati iz bijede i siromaštva u kojoj je odrasla, u sjaj, bogatstvo i doživotnu sreću.

Hrvatski ministri kao da nisu bili djeca koja su odrastala u Hrvatskoj, i kao da nikad nisu pročitali niti jednu jedinu bajku. Ili pak misle da su građani Hrvatske do te mjere priglupi i neuki da ne znaju prepoznati fijasko, ili niz grešaka koje se nižu za redom.

Umjesto „zurenja u zvijezde“,  dovoljno je bilo poduzeti niz praktičnih mjera da se spasi ono što je živo i što još koliko toliko gmiže u hrvatskom gospodarstvu. Umjesto vrlo represivne i stroge porezne politike, kojom je vlast obrtnike i male poduzetnike svojim odlukama zgazila do kraja, a velike neplatiše i tajkunske tvrtke koje su do svojeg bogatstva došli kupnjom  dionica iz kuponske privatizacije, kupnjom dionica za 1 kunu, oprostom poreza, kredita i bespovratnih sredstava, naučila da se i neplaćanjem može jako dobro živjeti, Vlada RH trebala je zaštiti upravo one koji zapravo Državu financiraju.

Novim  promjenama poreznih zakona, opet ponovno, po ne znamo koji puta vode brigu o onima koji i tako dobro žive u usporedbi s najugroženijim slojem društva.  Svatko, tko se imalo razumije u porezno-računovodstvenu politiku zna i osjeća da je to potpuno pogrešna politika i da zemlju vodi još dublje u propast.

Lijek za oporavak hrvatskog gospodarstva i čovječniji život svih građana, poput liječenja nekih teških kroničnih bolesti vrlo pristupačnim i lako dostupnim ljekovitim travama,  cijelo je vrijeme bio i jest pred nosom političara.

Male poduzetnike trebalo je odavno rasteretiti plaćanjem PDV-a odmah po izdavanju faktura, odnosno za nenaplaćena potraživanja. Preciznije, sve proizvođače koji i tako za nabavku sirovine imaju pravo na povrat preplaćenog PDV-a, trebalo je, kao i u gotovo svim zemljama Europe, osloboditi plaćanja PDV-a prilikom nabavke sirovine. PDV se gotovo u svim europskim zemljama evidentira, a razlika se plaća na kraju godine, prema konačnom obračunu. Kod nas, PDV-om i  suludim, besmislenim i divljačkim blokadama žiro računa, kojima svaki mjesec šokiraju poduzetnike, uništavaju i one najblistavije projekte i mogućnosti da zaposle veći broj ljudi, dok oni zaposleni jako brzo ostaju nezaposleni.

Nadalje, porezno treba osloboditi najnižu plaću (koju treba jamčiti u  puno većem iznosu) – i zakonom propisati najniži i zajamčeni osobni dohodak u iznosu od minimalno 4.000,00  – 5.000,00 kn na kojem bi osobni odbitak trebao biti minimalno 3.500,00 kn i koji se povećava srazmjerno broju uzdržavanih osoba. Tako bi onaj najugroženiji dio građana ipak imao „pravo na život dostojan čovjeka“ koji sada ni u kom slučaju nemaju.  Spriječile bi se i isplate dijela plaće preko računa, a dijela  „na crno“ jer se zakon mora poštovati i obračunavati propisana minimalna osnovica, koja bi bila opterećena sukladno osnovnom osobnom odbitku (neoporezivi dio, i minimalno oporeziv ostatak do 5.000,00 kn).

Propisani osobni odbitak propisan od 01.01.2014. 

Srednji sloj građana koji primaju  plaću u iznosima od 5.000,00 – 10.000,00 kn trebalo bi opteretiti porezom od 30% za obveznike  koji imaju obitelj i sa 40%, poreza za samce, odnosno obračunati poreznu osnovicu po odbitku osnovnog odbitka na umanjenu poreznu osnovicu, a sve preko 10. 000,00 kn  moglo biti biti opterećeno porezom od visokih 45%.

Propisane porezne stope od 01.01.2014. godine

 

 Kako je u Njemačkoj?

Njemačka ima takozvani progresivni sustav poreza na dohodak. Oni koji više zarađuju imaju  veći porezni teret. Naravno, porezni teret se ne može popeti preko razumnih granica.  (100 posto).

Primjer; Obračun plaće u Njemačkoj

Netto plaća (mjesečna)	2.800,00 eur
Porez na plaću	177,00 eur
Solidarna pomoć	3,00 eur
Davanja za crkvu	14,16 eur
Mirovinsko osiguranje	264,60 eur
Zdravstveno osiguranje	229,60 eur
Osiguranje za njegu i pomoć (dugotrajna skrb)	35,70 eur
Osiguranje za nezaposlenost	42,00 eur

Kako bi se osigurala minimalna razina poreza  koja previše ne opterećuje  najniži sloj građana, koji također moraju opstati i preživjeti i  kako bi se spriječila nejednakost u standardu prilikom poreznih opterećenja te da bi se osigurala socijalna ravnoteža i pravda, u Njemačkoj je porezni sustav kreiran tako da oni koji imaju više prihoda moraju platiti veći porez na dohodak od onih koji imaju daleko niža primanja. 

Tako imaju  nultu zonu odnosno neoporezivi dohodak do 8.354 eur (2013 g.), porezna stopa od 14 do 42 %  (s progresivnim rastom za dohodak od 8.354 eur-a do 52.882 eur-a.  Za primanja od 52.882,00 eur do 250.731,eru porezna stopa je 42 %. Prihodi iznad 250.731,00 eur oporezuju se sa 45 %.

Foto; N.R. Press konferencija Vlada RH

Autor; Nada Landeka

www.hazud.hr

Nada Landeka; Bacaju pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od sveopće gladi i jada zaboravili na bitne stvari |

Bacaju pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od sveopće gladi i jada zaboravili na bitne stvari |

Bacaju pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od sveopće gladi i jada zaboravili na bitne stvari

Od  najstarijih vremena drevni političari i vlatodršci imali su metode kako „zamazati oči“ oči narodu. „Kruha i igara“ godinama je bila učinkovita metoda kojom se narod držao na lancu.   Uz primjenu ove prve povijesne metode, uočena je i ona novijeg doba „Zavadi pa vladaj“.

Tako se Hrvati zabavljaju igrama i kostima, međusobno se svađaju, dok oni na vlasti nesmetano vladaju i ne sprječavaju pljačku ni naroda ni države.

Svako malo pred narod se baci „kost“ i to pozamašna, kojom se narad zabavlja pa zaboravi na glad i očaj u kojem se nalazi. Kad bace veću kost i „glodanje“ iste duže traje, pa su Vlada a i aktualni predsjednik RH duže mirni. Prakticiraju ovu metodu već 23 godine svi koji su imali priliku doći u politiku. HDZ, SDP, IDS, HSLS, HNS – koja je razlika? Svi su oni spremni koalirati i sa crnim vragom kad dođe vrijeme prebrojavanja  glasova i potreba sakupljanja dovoljnog  broja zastupnika kojim se u Saboru tvori saborska vladajuća većina – Parlament tj.  Vlada.

Mediji su također  u vlasništvu  vladajućih. Osim nekoliko neovisnih portala, mediji uglavnom pripadaju vlasti ili tajkunima koji su  u sprezi s vlasti. Stoga ovaj portal ne prenosi većinu vijesti koje prenose drugi portali. Jer se time, prema našem mišljenju samo dodatno širi gore opisana metoda.    Ono što pouzdano znamo, to je  da vrlo malo medija želi prenijeti ono što narod doista tišti.

Koliko je medija i portala prenijelo o krađi višemilijunski vrijednog Ininog zemljišta u Ilici, krivotvorenim dokumentima? Koliko je portala objavilo teme  o krivotvorenim dokumentima na brojnim sudovima u RH kojima se otimaju tvornice i zgrade?  Koliko portala je raširilo vijest o postojanju pravomoćnih presuda u slučajevima kreditnih ureda i raiffaisen zadruga i štedionica? Koliko portala se usudilo, osim njih nekoliko, pisati o lopovluku u HBOR-u i u Fondovima preko kojih je godinama pljačkana Hrvatska, a novac završavao u džepovima tajkuna? Koji od čitanijih portala je prenio vijest kako se mogu spriječiti deložacije prije nego li do njih dođe?

Vrlo malo, ili točnije, vijesti s tim temama nisu dobro došle na vodećim portalima.Trebalo je dvije pune godine da u javnost dođu priče o neviđenoj pljački Hrvata putem organiziranog paralelnog financijskog sustava koji vlada u našoj Državi. O progonu branitelja malo se tko usudi govoriti,  kao i o nezakonitoj prodaji braniteljskih udjela,  baš kao što se nekad, u vrijeme komunizma,  nije usudilo pisati o Hrvatstvu i Hrvatima. Svatko tko se tada  deklarirao da je Hrvat bio je kažnjen ili izoliran od ostalih kako bi ga se lakše ušutkalo.

U Hrvatskoj je opet proljeće, ono Hrvatsko, kada Hrvat nije smio glasno izustiti da je Hrvat!

Prije tri godine rekla sam ono što mnogi vide ali ne žele priznati. Hrvatska se posrbljuje mirnim putem, trojanskim konjima koji su nam ubačeni na svim strateškim točkama u RH. Lagano se zatomljuje naš hrvatski duh, ukidaju nam se prava, nama i našim braniteljima, stigmatizira nas se, provodi se genocid nad hrvatskim narodom neisplatama plaće, poticanjem aktualnim stanjem na samobojstva građana, najviše među njima hrvatskih branitelja,   a svakog tko digne glas i pokušava skrenuti pažnju na ono što se događa  – progoni ga se, zatvori,  ili ušutka.

Bavimo se međusobnim sukobima između Milanovića i Karamarka, između Karamarka, Milanovića i njihove zajedničke borbe protiv Željke Markić, sukobima između Milanovića i Linića. Mediji su već šest mjeseci prije predsjedničkih izbora, zaboravljajući na pravo hrvatskog naroda da donese sam svoj vlastiti sud i odluku – već odabrali budućeg predsjednika RH, a još uvijek zakonski nisu niti prijavljeni kandidati za izbore.

Bacaju  pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od  sveopće gladi i jada zaboravili  na bitne stvari

Nezaposlenost  je dostigla skoro  brojku od 400.000 ljudi, zaduženost je  47 milijardi eura, blokiranih je 315 000 građana.  U siječnju 2014. broj zaposlenih u pravnim osobama Republike Hrvatske iznosio je 1 094 931, a od toga 518 195 čine žene. Gotovo niti jedna tvornica ne radi, poljoprivreda je u kolapsu, uvoz je veći od izvoza, obrtnici su na koljenima pritisnuti brojnim nametima.  U posljednjih tri godine na području gospodarskog oporavka nije se učinilo baš ništa.  Ministar Grčić neprekidno koristi onu poznatu poštapalicu, naslov humoristične serije titogradskog  redatelja Živka  Nikolića  „………još nije…… a kad će ne znamo“misleći pri tom na investicije koje stižu……..

Narodu su  lošim zakonima omogućili da rasprodaje obiteljsko zlato i srebro, potom su otkupljivačima omogućili da to otkupljeno zlato izvezu iz Hrvatske,  dok oni vladajući prodaju nacionalno zlato.

O kriminalu se uglavnom šuti, jer je opasno dirati u kriminal većeg opsega.  Osumnjičene i optužene – također biraju – ONI. Optuženi se dijele u tri grupe; na meti im su uglavnom oni koji im na putu do trona smetaju, oni koji njih žele srušiti s trona, ili oni koji „nisu dijelili oteto meso prema dogovoru“.

Narod koji je gladan nema vremena ni volje brinuti se o njijhovim metodama, niti zapažati sve ono što oni godinama svjesno čine.

Mladima ne omogućavaju dostojan život u RH, pa mladi silom prilika moraju opet ići trbuhom za kruhom. U Dijasporu, koja je već i tako zaboravljena. Vladajući se, i aktualni politički kandidati, sjete  hrvatskog naroda u Dijaspori samo kada im ponestaje novca u kasi, tada vape za njenom pomoći. Pružaju ruku na milodar, ali ne pružaju ruku da bi se hrvatska Dijaspora vratila svojoj Domovini, matici zemlji u kojoj može puno pomoći ne samo novcem, nego i iskustvom, znanjem, kulturom stečenom u stranim zemljama.

Mladim obiteljima ne omogućuju dostojan obiteljski život, (većina ih živi s roditeljima) pa natalitet pada, jer nema uvjeta za rađanje i odgoj djece.   Vjerski duh u ljudima ubijaju jer to je jedina svijećica koja još u narodu tinja i koja narod ovog trenutka  drži – vjera.

Hrvatska plovi ne kao Titanik, već poput dušice  na ulju

Lagano dogorijeva  njezin plamen, koji može tinjati još mjesecima, prije nego li se potpuno ugasi. Zločin je gledati nekog kako umire, a ne pomoći mu. Zločin je hrvatskom narodu gledati kako mu zemlja čija neovisnost je nastala  na tijelima poginulih hrvatskih branitelja i na ranama i krvi ranjenih branitelja  – umire.

Zločin je ne iskoristiti resurse koje Hrvatska ima i ne proizvoditi, stvarati, raditi – a ima se gdje i s čim. Hrvatska nije ekonomski propala zato jer nema proizvodnih kapaciteta i prirodnih bogatstava već zato jer s tim bogatstvima nitko ne zna upravljati. Ili ne da sa njima upravljati zato da bi ih mogla rasprodati tuđincima.

Nije potrebno da narod u Hrvatskoj kopa po smeću. Nije potrebno niti da bude gladan. To se događa zato jer zakone primjenjuju  kako tko hoće i kad mu se hoće. Pojedine gospodarstvenike osuđuju  zbog sitnih propusta, i to mahom one koji rade i stvaraju, dok one koji prelijevaju iz šupljeg u prazno, a sve na štetu zaposlenika kojima godinama ne plaćaju doprinose, a mjesecima ne primaju plaću, njih štede.

Još  i subvencioniraju  te  neplatiše  i isplaćuju im brojne poticaje.  Živi dokaz ovim navodima je posljednji cirkus  s predstečajnim aferama, u kojem  su oprostili milijarde kuna nemarnim poduzetnicima, uglavnom neplatišama, koji istovremeno voze najnovije modele mercedesa, a jahte su im usidrene u poznatim hrvatskim lukama. Imaju stanove širom Europe i tvrtke izvan granica Hrvatske, preko kojih ponovno  unose „spasonosni kapital“ a u stvari novac koji je prethodno otet, od vas narode hrvatski.

Kako čovjek sa troje, četvero, ili više djece, ili tek sa jednim djetetom može prehraniti svoju obitelj ako ne dobiva mjesecima plaću?

Kako može netko podmirivati svoje obveze i uzete kredite ako  su mu oteli sve što ima, uključujući i kruh svagdanji, jer mu nemarni poduzetnik mjesecima ne isplaćuje ono što je svojim radom zaradio?

Donešen je zakon kojim se vlasnici i direktori poduzeća koji ne isplaćuju plaće svojim djelatnicima kažnjavaju kaznenim mjerama ukoliko ga prekrše.   Radnici i dalje štrajkaju, što znači da se plaće ipak ne isplaćuju.

Tako je i sa drugim zakonima. Unatoč donošenju Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela počinjenih ratnih profiterstvom i u pretvorbi i privatizaciji –  jedini osuđenik poznat javnosti je Ivo Sanadar, koji je ne samo iz tih razloga osuđen, već i iz onih drugih razloga. Nije ravnomjerno dijelio meso sa ostalim „grabežljivcima“. U podrumu Nadana Vidoševića, bivšeg predsjednika HGK,  pronađene su umjetnine vrijednosti nekoliko milijuna eura, a on ipak šeće slobodan, i zarađuje pri tom, ulaganjem kapitala koji posjeduje??!! U međuvremenu, policijac koji je javnosti odao što se nalazi u Vidoševićevom podrumu, nepravomoćno je osuđen pred Županijskim sudom u Zagrebu??!!

Koliko je medija pisalo o Fondu za privatizaciju, o Fondu za razvoj i zapošljavanje, o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak – državnim institucijama koje su isplatile milijarde eur-a novca koji nikad nije vraćen. Čemu služe revizije koje je načinila Državna revizija, iz kojih se jasno vidi da dionice koje su kupljene u pretvorbi nisu gotovo nikad isplaćene, pa je većina tajkuna vlasnik nečega što nikad nisu platili, ali ništa?

Znači li sve to što? Zbog čega se ne dira „u cijevi“ kako je rekao Milanović? Zato jer je cijeli pljačkaški sustav ujedinjen i organiziran i svi su u njemu više ili manje involvirani. Poput domina, svatko od sudionika pljačke naše Domovine i hrvatskog naroda, ima svoj zadatak. I ako se samo jednog od njih takne, cijeli sistem se ruši.

A to nikom, ni oporbi, ni  vladajućima, ni onima koji tek  žele  „žezlo uzeti u ruke“ ne odgovara.

Nada Landeka