POLITIKA I PRAVOSUĐE U HRVATSKOJ: Ako nisi lovac, onda lako postaješ divljač za odstrel
Datum objave: 19. ožujak 2016./Autor: Nada Landeka
Hrvatsko pravosuđe nikad nije zapalo u dublju i muljaviju baruštinu. Korupcija i kriminal, nepotizam, međusobni odnosi „ti sredi meni, ja ću tebi“ umrežili su nažalost sudstvo do mjere nedodirljivosti i prema javnosti ukazuju na sumnju da je sudstvo produžena ruka politike.
Uspostavom samostalne hrvatske države mnogi su povjerovali da će se pravosuđe napokon izvući iz čvrstog političkog zagrljaja. Mijenjale su se političke strane, mijenjali su se izbori i kandidati, a svi su u predizbornim kampanjama obećavali reforme i promjene. To im je bio dio promidžbene strategije na koje su hvatali birače kao ribe na crve.
Na žalost, jedna Vlada ode, druga dođe, situacija više manje ostaje jednaka. Kako se god okrene sve se lomi preko naroda koji neprekidno nešto iščekuje, ali zapravo više i ne zna čemu se još može nadati.
Svaka vlast ima svoje pomazanike (zaštićenu divljač), i one druge, žestoke protivnike koji postaju divljač za odstrel.
Već je i vrapcima na krovu jasno da je parola „hrvatsko pravosuđe treba biti slobodno i mora suditi po zakonu“ samo dimna zavjesa koja služi umjesto one kazališne. Izbori prođu, pljesak utihne, glumci skidaju odijela i maske, i sve kreće po starom.
U Hrvatskoj se koplja lome na nekoliko razina. Između ideološki podijeljenog naroda, između politike i izvršitelja (produžene ruke vlasti), jednostranih medija, inozemnih političkih čimbenika, nevladinih udruga, pojedinaca, i mnogih drugih.
Pod takvim snažnim pritiskom pravosuđe često sudi „kampanjski“, s dokaznim materijalom i svjedočanstvima krajnje sumnjive vrijednosti. Presude se donose poput „prijekih sudova“ s unaprijed poznatom presudom.
Dogodi li se da nešto krene neočekivanim smjerom i da zbog mogućih nedostatka dokaza presuda baš i ne bude u skladu s očekivanjima javnosti, suci i sudstvo izloženi su kompromitaciji i negativnoj kritici, a ako je presuda u skladu sa očekivanjima, suci se pretvaraju u junake hrvatske slobode i demokracije.
Nekako se nužno nameće misao da se velike uskočke akcije planiraju baš u predizborno vrijeme. Isto tako donose se i sudske presude od iznimnog značaja. Upravo takvim akcijama tužiteljstva potkrijepljene zvučnim i agresivnim medijskim širenjem vijesti o tim akcijama politička se situacija kreira po potrebi i želji kreatora.
Često se dogodi da se u javnosti stvori takva slika prema pojedincu da on doslovno bude izložen medijskom i javnom linču, virtualno predan narodu „na milost i nemilost“ . Narod opravdano želi i iščekuje da se nepoćudni im pojedinci osude i kazne, što strože to bolje, međutim, kažnjavaju li se baš uvijek stvarni prekršitelji i počinitelji kaznenih djela ili nepoćudni, to je već pitanje o kojem bi se dalo raspravljati.
U sudstvu se događaju apsurdne situacije. Primjerice, pripadnici agresorske srbijanske vojske pojavljuju se kao krunski svjedoci u postupcima protiv hrvatskih branitelja, a ako politika ne može ni do takvih, svjedoke nije teško kupiti. U Hrvatskoj ima dovoljno frustriranih i karijerno neiživljenih pojedinaca, a i financijski slomljenih i ovisnih, koji će za obećanu funkciju ili novac složiti priču koja odgovara tužiteljima i politici.
Kada politika odluči nekoga žrtvovati ili ga „politički pokopati“ tada će dokaze uspjeti pribaviti i ucjenama druih pojedinaca, a nerijetko se koriste i ucjenama vršeći pritisak preko najmlađih članova obitelji, što je apsolutno nedopustivo.
Nitko nije ovlašten suditi niti presuđivati osobama koje su osumjičene za neka kaznena djela. Isto tako ne može se tvrditi niti da su nevini, niti da su krivi, dok se ne završi sudski proces, i dok se ne donese presuda s kojom je uvijek jedna strana nezadovoljna, međutim, ozračje u kojemu se po uhodanoj shemi, već godinama, provodi politički obračun putem medija, na način da se medijski osoba najprije optuži i presudi joj se, a potom tek slijedi sud, ukazuje na jednu doista nenormalnu situaciju.
Poražavajuća je spoznaja da se pred istim sudom, za jednaka djela, različitim ljudima različito sudi i donose različite presude. Tako npr. Branimir Glavaš je morao u zatvor, u zatvoru je i Veljko Marić, a i još mnogi drugi Hrvati, dok istovremeno brojni drugi optuženici su na suđenje dolazili sa slobode.
Npr. za potpuno isto djelo, pojedinci sjede u zatvoru dok se drugi brane sa slobode. Stoga je logično upitati se, sudi li u Hrvatskoj politika ili pravosuđe?
„Hrvatsko pravosuđe potpuno je izgubilo kompas“ izjava je odvjetnika Dražena Matijevića koji je branio Branimira Glavaša. „Način na koji je montiran proces Branimiru Glavašu zastrašujući je. Dugo sam godina bio odvjetnik u komunističkome sustavu. Tada su nepoćudnima namještali gospodarski kriminal, danas, pak, nepoćudnima smještaju ratni zločin.
Mladen Bajić odrađuje najprljavije poslove za vlast inače ne bi ostao toliko vremena tako visoko pozicioniran!“
Gotovo jednak stav je i odvjetnika Željka Olujića, branitelja generala Mirka Norca: „Politika izravno i neizravno pritišće sud!“ kaže odvjetnik Olujić.
„Danas se svi slažu da je Haaški sud politički sud. Hrvatska je potpisala i donijela Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, preuredila svoje zakonodavstvo prema njemu, pa danas imamo situaciju da bi se u Hrvatskoj, primjerice, trebalo suditi za izdajstvo ili dezerterstvo, za što nitko nije procesuiran, ali s druge strane, u tamnicama Haaga i u hrvatskim zatvorima imamo osuđene ili optužene.
U sudskim postupcima, kao svjedoci koriste se instruirane osobe, koje su napustile Hrvatsku prije 13 ili 14 godina, vani su obrađeni od strane srbijanskih i bosansko-srpskih tajnih službi. Među njima je i Savo Štrbac. Takvi kao što je Savo Štrbac i njemu slični dobili su jasne instrukcije što i kako treba lagati. To tvrdim s punom odgovornošću jer sam kao branitelj te ljude upoznao u dosadašnjim kaznenim postupcima“ – kaže Olujić.
Smrtna kazna Andriji Artukoviću sramota je pravosuđa
„Prije 35 godina branio sam Andriju Artukovića, nekadašnjega ministra NDH, koji je osuđen na smrtnu kaznu. Politika je u tom slučaju bila prisutna 99 posto. Cijeli proces vođen je po političkom diktatu, a tako je i dovršen. Obrana je dokazala da je Artuković osuđen na temelju montiranoga i lažnoga iskaza jednog svjedoka Bajre Avdića. Sama presuda je bila sto posto politička a ne pravna, što je sramota za tadašnje pravosuđe koje se pokazalo u svoj svojoj bijedi pod diktarurom Komunističke partije.
Osuđen je na smrtnu kaznu koja nije izvršena, čovjek je umro prirodnom smrću jer sam ja ulagao izvanredne pravne lijekove pa je odgađana i egzekucija te je umro prirodnom smrću u zatvorskoj bolnici. Paranoična komunistička vlast odigrala je svoju prljavu igru, od straha da će Artukovićev grob biti mjesto hodočašća, u strogoj su tajnosti, prema mojem saznanju, tijelo Andrije Artukovića spalili i razasuli, tako da nema konkretnoga mjesta gdje je pokopan. Nitko od njegove obitelji nije bio prisutan, iako je postojao zakon da se to mora omogućiti ako žele odvjetnik i članovi obitelji. Međutim, komunisti su donijeli poseban zakon kojim su ukinuli tu odredbu. Nema zapisnika o egzekuciji. Sve je obavijeno velom tajne.
U to vrijeme politika se surovo obračunavala sa političkim neistomišljenicima. Na žalost, sve više ima znakova da se politika i danas obračunava na jednako surov, iako možda ne na tako brutalan način, ali se obračunava!“
Odvjetnik Krešimir Krsnik dijeli mišljenje svojih kolega. Situacije u kojima se može prepoznati miješanje politike u pravosuđu daju se prepoznati. Pravosuđe tom predmetu daje posebnu pozornost u smislu da to uvijek rade posebni/odabrani suci.
Kad se nekoga ide politički goniti, uvijek surađuje policija i mediji. Policija, prvo, daje priopćenje novinarima koji onda svi zajedno krenu u sinhronizirani napad. To se vrlo lako prepoznaje.
Osumnjičenika se dovodi sucu za kojeg su sigurni da će odrediti pritvor, bez obzira postoji li za to kazneno djelo osnovana sumnja, ili ne. To odabranim sucima nije bitno. Bitno je samo da se čovjek zatvori i da se u medijima prikaže kao okrivljenik.
Ljudi koji lažno prijavljuju gotovo nikad ne budu prijavljeni zbog lažnog prijavljivanja. U komunizmu je bila takva praksa. Doveli bi osumnjičenika određenom istražnom sucu koji bi odradio svoju partijsku zadaću. U samostalnoj Hrvatskoj opet imamo sličnu situaciju. Poznata je izreka nekih poznatih osoba: „Mi smo čekali da taj i taj istražni sudac bude dežuran….“
Sucima bi jedina sveta knjiga trebal biti ZAKON. Suci ne bi smjeli biti podložni politici, niti se plašiti bilo čijih prijetnji i ucjena jer su izabrani na funkije doživotno.
Mnogi okrivljeni su tijekom postupka koji je trajao više godina dokazali svoju nevinost. No kome je to bitno. Nakon dugogodišnjeg sudskog postupka javnost je toliko uvjerena u nečiju krivnju da se osumnjičeni i nakon što je oslobođen krivnje više nikad ne može oprati.
Europska konvencija za ljudska prava koja je iznad Ustava RH i Zakona izričito zabranjuje takvo postupanje.
Na žalost, odvjetnici ne mogu jamčiti klijentima zakonito postupanje, jer niti odvjetnici ne znaju kako će suci postupati i kakve će odluke donijeti.
Iskreno, zabrinut sam za smjer kojim ide naše pravosuđe. Mogu čak reći da se i u koministički montiranim političkim procesima zakonitost bolje poštivala nego danas. Danas te osude mediji i nemaš više nikakve šanse.
Novinari koji nisu stručnjaci zastupaju interese određenih lobija ili krupnog kapitala, a optuženi čovjek nema mehanizam svoje zaštite. Takvo ponašanje je zabranjeno Konvencijom.
Ljut sam i na Hrvatsku odvjetničku komoru. Smatram da bi ona morala biti snažniji čimbenik u zaštiti zakonitosti. Na žalost, HOK se na sceni ponaša elitistički. HOK treba štititi interese zakona, a kad odvjetnici dokazuju kako se krši zakon, HOK bi trebala biti uz te odvjetnike i koristiti sve mehanizme za zaštitu zakona.
Izvor podataka: Hrvatski list, 2007. g.
Nema komentara:
Objavi komentar