NADA LANDEKA, AKTIVISTICA I OSNIVAČICA UDRUGE ZA ZAŠTITU ŽRTAVA PRAVOSUĐA „VERONIKA VERE“ – OSNIVAMO MUZEJ ZA SVE ŽRTVE PRAVOSUĐA!
Jedna od vodećih aktivistica u Hrvatskoj, ujedno i aktivna članica Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Nada Landeka, godinama se bori protiv neučinkovitosti sudova, nezakonitih odluka sudaca i za prava brojnih oštećenika u Hrvatskoj. Njezin telefonski broj je svojevrsni Jocker zovi koji dnevno zvoni više od 100 puta, a obraćaju joj se iz cijele zemlje brojni građani dovedeni do ruba propasti, u blokadama, pred deložacijama i u sudskim postupcima koji se desetljećima vode na raznoraznim sudovima. Njih spašava zahvaljujući katkada nadljudskim naporima, upozoravajući brojne institucije na kršenje zakonskih propisa, organiziranjem prosvjeda i aktivnom pomoći pred zakonom. Od nje strahuje i Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda, dok je u Minstarstvu pravosuđa dočekuju sa strepnjom i bojazni, strahujući od njezinih daljnih akcija. Iako itekako dobro upućena u sve krivo u području pravosuđa u Hrvatskoj, Nada Landeka je samozatajna osoba koja se medijski i ne voli pretjerano eksponirati. O svim važnim temama piše na jednom portalu, sudjeluje u okruglim stolovima, redovna je gošća na prosvjedima ispred Vlade i Sabora.
Za 7Dnevno otkriva kako je u planu otvaranje Muzeja žrtava pravosuđa te serija okruglih stolova na zagrebačkom Kaptolu.
Kako ste došli na ideju osnivanja Muzeja?
Kako se godinama Udruga „Veronika Vera“ i ja osobno bavimo problemima koje imaju brojni građani s hrvatskim pravosuđem, tako smo prikupili znatan broj dokumentacije iz koje je vidljivo kako su suci napravili grube pogreške koje su te ljudi koštale života, imovine, egzistencije, a mnogi od njih su i digli ruku na sebe ili se pokušali ubiti, dok je i velik njih dio cijela ta nepravda dovela do raspada brakova i odlaska iz zemlje. I kako je te dokumentacije sada mnogo, prvo su se organizirali građani u Splitu i napravili izložbu na kojoj su ukazali na probleme žrtava pravosuđa i iza tog je došla ideja da se napravi jedan takav Muzej koji bi bio stalna postava i gdje je vidljivo na koji način je sudstvo glavni uzročnik problema građana u Hrvatskoj. On bi bio otvorenoga tipa budući da stanje u hrvatskom pravosuđu nikad nije bilo gore, tako da bi građani mogli dodavati i svoje slučajeve kao dio muzejske građe. Ovo sada je tek početak cijele priče koja je, po mom mišljenju, kulminirala do opasnih razmjera, očekuje se da će stvari biti još gore nego sada jer nas ubrzo čekaju rješenja o slučajevima koji traju preko 20 godina, i za pretpostaviti je kako ni onda tome neće biti kraj, pa se očekuje da građani sami donose svoje slučajeve i primjerke tih odluka i kojekakvih članaka iz medija, kako bi se točno vidjelo gdje je osnovni problem.
Kako ste uopće krenuli u cijelu tu temu oko pravosuđa? Što Vas je natjeralo na angažman?
Cijela moja borba počela je 2000-te godine kada sam se prvi puta suočila s nezakonitim sudskim odlukama. I onda sam izgubila mjesece i godine pišući institucijama i očekujući od njih da rade svoj posao, i kada sam shvatila kako od svega toga nema ništa jer je potrebno pokrenuti stvari u jednom totalno drugačijem smjeru. Tada sam zapravo podigla i prvu kaznenu prijavu i naivno očekivala kako će dalje DORH raditi svoj posao i sankcionirati suca koji je radio nezakonito. Međutim, od svega toga nije bilo ništa i tako smo odlučili, osim mene i ljudi koji su imali slične probleme, da osnujemo udrugu i tako su nam se počeli javljati i drugi građani koji su imali iste ili slične probleme i svi bili žrtve pravosuđa. S obzirom da se radilo o začuđujućoj masi ljudi koji su ustvari iz vrlo malih problema našli se u situaciji da imaju veliki problem s kojim se više nisu mogli boriti, i tako su nam se priključile i žrtve kreditnih ureda, zatim oštećenici RBA zadruga iz Austrije, mnogi ljudi koji su imali probleme iz radnih odnosa, i tako je postalo normalno da su me ljudi tražili na internetu i tražili moj savjet, da je sve to na kraju prešlo u svakodnevnu obvezu.
Udruga Veronika Vere je neprofitna organizacija i država Vam zapravo ni na koji način ne pomaže, nemate zapravo ni svoje prostorije niti bilo kakvu financijsku pomoć. Međutim, iz te skupine entuzijasta izrasli ste u jednu ozbiljnu organizaciju koja itekako upozorava na brojne probleme u društvu?
Upravo tako. I samo ime Veronika Vere je svhesbi smišljeno ime što u prijevodu znači „Pobjedom do istine i pravde“, i pokojni odvjetnik Lujo Medvidović koji je također bio žrtva hrvatskog pravosuđa i izgubio je život na strašan način, je prije smrti rekao kako će Udruga napraviti prekretnicu u hrvatskom pravosuđu s obzirom da je već tada prepoznao da je to ispravni put i jako dobra borba koja je potrebna hrvatskom narodu. On sam je bio naš vanjski suradnik i bio je oduševljen s cijelom pričom. Prvo smo počeli pisati o brojnim slučajevima koji su se događali na hrvatskim sudovima a kasnije smo organizirali velik broj tribina. Nekako smo pogađali u metu jer smo otvarali teme koje najviše zanimaju građane i postavljali pitanja koja smatramo ključnim problemima našega društva. To je rezultiralo time da su tribine bile pun pogodak i ne bi vrlo često imali dovoljno mjesta za sve zainteresirane koji su željeli doći i čuti šta se na njima govori. Osobno smatram kako bi i na nivou države trebala postojati organizacija kojoj bi se ljudi mogli obratiti za besplatnu pravnu pomoć, ali ne u smislu da ljudi tek odu po komad papira u grad, nego da postoji ustanova gdje bi oni mogli dobiti neki savjet i da ih se uputi gdje trebaju ići i što je potrebno napraviti. Pučki pravobranitelj nema nikakvu ulogu o ovom društvu i ljudi su ustvari izgubljeni i njima jedna takva organizacija kao što je Udruga Veronika Vere doista treba. Međutim, mi nemamo uvjeta za sve potrebe našega društva jer je to gomila problema. Nitko nas ne financira, od kad postojimo (posljednih osam godina) naš žiro račun je na 0 kuna i sve što radimo je iz ljubavi i požrtvovnosti prema ovoj zemlji i ovom narodu kojeg više nema tko štititi.
Međutim, vrata institucija vam se polako otvaraju….
Ja bih rekla da smo mi prepoznati kao jedna kvalitetna organizacija. Mi se razlikujemo od drugih udruga jer ono što mi želimo to je da se postojeći zakoni primjenjuju i da se uvede legalitet u sudske postupke. I to pravo jednakosti na koje sve svi mi stalno pozivamo – da to bude jednako za sve i da u postupanju sudova (i institucija) ne postoji diskriminacija. I kada se obraćamo institucijama, upozoravamo ih upravo na takve nezakonitosti u sudskim postupcima i borimo se za to da se uvede red. Nikoga ne vrijeđamo, ne ponižavamo, ne pljujemo po nikome. I to su institucije prepoznale da smo im mi zapravo suradnici a ne protivnici. I mislim da je to jedini put kojim se može ići. Upozoravala sam na to kada su neke druge udruge išle na rušenje pravnoga sustava i na taj način stjecati političke poene. I tada sam upozoravala da ljudi koji su se našli u situaciji da se nad njima provode deložacije i ovrhe se nalaze u velikoj životnoj opasnosti, da ne kažem egzistencijalne jer će završiti na ulici, a kada se idete suprotstavljati pravosuđu u toj bitci ne možete pobijediti. U pravosuđu i u ovršnim postupcima se možete boriti jedino na isti način na koji se bore i institucije. A to je da primjene propise kojih ima i na njihovoj strani ako ih znaju iskoristiti. I to su te institucije, od ministra pravosuđa do sudaca prepoznali u nama, a to je da mi ljude upućujemo i njima olakšavamo posao, kako da se zaštite kroz zakonski sustav.
Podigli ste nekoliko kaznenih prijava protiv sudaca, kako vidite današnje sudstvo? Očito je da njihov rad nitko ne kontrolira...
Slažem se sa sucem Kolakušićem, najveći problem je taj što se suci biraju doživotno. Nema reizbora sudaca što je prvi drastični problem, a onda oni sami sebe boduju. Tako si sami dižu kvalitetu rada na način da dobivaju bodove po broju riješenih predmeta a ne po kvaliteti rješavanja tih predmeta. Onda takvi predmeti idu na uštrb građana, i netko tko nema novaca za dobrog odvjenika će spor izgubiti u dvije sudske rasprave i na tome će taj sudac pokupiti bodove. Ako imamo primjere gdje je neka odluka nezakonita, kao što imamo slučaj gdje je sudac Županijskog suda svoju odluku donio nedjeljom, pa imamo odluku koja je donesena bez pravnog lijeka, bez dostave odluke strankama… Mi imamo sada u svojoj arhivi koju ćemo izložiti u Muzeju više od 20 primjera sudskih odluka u kojima su suci napravili omaške koje sami ispravljaju, s time da je njima nevažno koliko je ta njihova omaška odnosno greška nekoga koštala. Tu pogrešku, ako je sudac sam ne uoči, nitko je drugi ne može ispraviti. Ako idemo po sistemu nadzora, ministarstvo pravosuđa se pravda iako to nije točno i to je obična laž kada kažu kada nemaju nikakav mehanizam za nadzor sudaca, i onda se pravdaju s tim da oni ne mogu utjecati na njihove odluke. Međutim oni mogu utjecati na zakonit rad sudaca. Mogu upozoriti suca da je postupio nezakonito. Isti taj mehanizam ima i Vrhovni sud, DORH, međutim, nitko od njih to ne koristi jer se oni smatraju kolegama i neće jedan drugom skakati u grlo. Jednostavno, bilo je nekih situacija gdje je kazneno gonjeno nekoliko sudaca međutim i tu imate apsurd da je kažnjeno gonjen sudac i daje sudac. On nije razriješen sudačke dužnosti, nije mu zabranjeno obnašati svoju dužnosti, nije ni suspendiran, i on je i dalje sudac, čak i ako služi zatvorsku kaznu, što je totalni apsurd. Ne kažem da suci ne trebaju imati zaštitu od bijesnih građana, oni svakako trebaju biti zaštićeni, međutim, sucu ne možete uopće skinuti imunitet ako je on napravio nekakvu grešku u odnosu na građana u postupku donošenja nezakonite sudske odluke koja nekog košta imovine. To je tako jer bi u takvom slučaju protiv njega postupak trebao pokrenuti USKOK što on neće napraviti ako građanin sam ne podnese kaznenu prijavu. A građanin sam još nikada nije uspio pokrenuti nikakav postupak da bi se sudac kazneno gonio. Niti mu itko može zatražiti skidanje imuniteta osim Državnog sudbenog vijeća koje to radi isključivo po naputku Vrhovnog suda i DORH-a.
Kada pričamo u sucima na višim sudovima u zemlji, koliki nam uteg predstavljaju suci koji smo preuzeli iz bivšega sustava i da li je to ključni problem u pravosuđu?
Po meni je to najveći problem. Kada bi išli u analizu tko nam sjedi po sudovima u Hrvatskoj došli bi do zaključka da je to sve jedna velika obitelj. To su uglavnom rodbinske veze, imamo primjere u obitelji da je riječ o dva suca na Općinskom sudu, iza toga imate dva na Županijskom pa jednoga na Vrhovnom. Ja sam to vidjela svojim očima kako se dogovaraju stvari na način – daj ti to sredi meni, imam jedan predmet za tebe i tako to funkcionira. I tko nema debelu vezu i podršku odmah gubi u startu i to je jasno k’o dan. I ono što je najgora stvar – čovjek može biti milijardu posto u pravu ali sudac će naći jednu riječ za koju će se uhvatiti i zbog koje će presuda pasti iz procesnih razloga. I to neki suci rade namjerno, primjerice, napišu rješenje u kojem nema imena suca, ili potpišu presudu bez potpisa i tu im presuda automatski pada. I to se radi smišljeno. I oni uvijek znaju jako dobro metodu kako će to proći.
Imovina nedavno uhićene sutkinje Trgovačkog suda je svakako nesrazmjerna s primanjima. Ono što nama običnim građanima odmah zapadne za oko ne razumije niti jedan državni odvjetnik niti policajac. Kako je to moguće?
Pa nitko ih nije gledao. I tu velika odgovornost leži na građanima i novinarima koji će takve nelogičnosti utvrđivati i o tome pisati, jer očito mediji u tome imaju najveću ulogu i masu stvari se otkrilo zahvaljujući medijima. Međutim ono što je problem, ta sutkinja nije jedina. Znači, takvih sudaca ima još, stečajni upravitelji vrve s imovinom koja je nesrazmjerna njihovoj zaradi a velika većina je ni ne prikaže, a da ne govorim da je predstečajni zakon bio leglo kriminala. Oni su sebi osmisliti sustav u kojem oni savršeno funkcioniraju. I sami sebe kontroliraju, sami sebe nadziru i osjećali su se apsolutno zaštićeno i uvjerena sam kako su svi oni doživjeli svojevrstan šok kada su tu sutkinju priveli jer su bili uvjereni kako se to nikad neće dogoditi.
Kada govorimo o radnim sporovima, primjer Slavice Kutle je drastičan – nakon što je upozorila na nezakonitosti u odlaganju medicinskog otpada tvrtka u kojoj je radila joj je dala otkaz. I dok se ona godinama bori na sudu da je se vrati na posao, banka joj otkazuje kredit za stan jer ga nema od čega plaćati…
Slavica Kutle nažalost nije jedina. Ja sam se uvijek pitala na koji način oni zapravo funkcioniraju. Oni ljudi koji upozore na nepravilnosti u sustavu i bore se da se takve stvari više ne događaju su redom sami kažnjeni, ili presudama ili dugogodišnjim maltretiranjem, a radni sporovi su im najbolji alat kako ušutkati čovjeka. Jer čovjek kada je u egzistencijalnoj potrebi i kada postoji mogućnost da će završiti na ulici – onda on zašuti. I on je jasan pokazatelj svima onima kojima bi tako nešto ponovno moglo pasti na pamet. Nažalost, kada se čovjek bori za sebe i za svoju djecu i kako preživjeti, više se ne usudi glasno govoriti. Postoje suci su vam u stanju uništiti život. I ljudi poput Slavice Kutle se boje za vlastiti život jer vas sustav proždire sa svih strana. Jasno je kako je u tom Zakonu o radu napravljena ogromna nepravda jer čovjek može i dulje od četiri godine voditi postupak da ga se ne vrati na posao i on nema od čega živjeti i to je napravljeno vrlo perfidno. I onda imate ovršni zakon koji vaš može deložirati iz vašeg doma nakon što ne platite dvije rate kredita. I kada vas se sudski nakon godinu dana izbaci van iz nekretnine koju ne možete plaćati jer nemate posao ni plaću, vi ste na ulici a nemate nikakvu zaštitu niti sudsku presudu da vas se vrati na posao. Takva procedura je suprotna Povelji Europske Unije i Direktivama, zato što je njima propisano da ukoliko traje neki drugi postupak koji rješava neko pitanje koje je bitno za prvi status ovrhe da se ovrha ne može provoditi dok se ova druga pitanja ne riješe. Međutim, niti jedan naš sud ne prekida postupak ovrhe i ne čeka da se druga pitanja riješe, koja su ustvari uzročnik cijeloga problema.
Godinama upozoravate na nezakonitosti u poslovanju RBA zadruga…
Bila sam ta koja je tvrdila kako nam Zakon o ništetnosti takvih kredita zapravo uopće nije ni potreban zato što i sam Ustav propisuje da ugovori koji su sklopljeni izvan zakona RH su ništetni i nemaju nikakve pravne učinke. Znači, mi to imamo ugrađeno u Ustav i u druge zakone. Imali smo bar 5-6 propisa koji su mogli zaštiti ljude još prije 10 godina. Međutim, očigledno je kako je financijski sustav paralelni sustav od kojeg svi jako dobro žive, i da se izmišljala topla voda i da su potrebni neki novi zakoni kako bi suci radili ono što su, po meni, morali već raditi po samom Ustavu. Izborili smo se na kraju za taj Zakon, ustvrdili smo da su ugovori ništetni i nelegalni, onda su se probudili i HNB i svi, i pokazalo se da je riječ o cijeloj financijskoj mašineriji, počevši od FINE, ministarstva financija, dijela Vlade do DORH-a. Drago mi je da su suci konačno počeli suditi po zakonu iako ima i onih koji to još uvijek ne čine. Protiv takvih dižemo kaznene prijave i ne dopuštamo da se takve odluke provuku u sudsku praksu. Mene i danas zanima zašto je bivši predsjednik države Josipović primao austrijske bankare na Pantovčak, zašto USKOK nije postupio po kaznenoj prijavi oštećenika RBA zadruga kako bi utvrdili postojanje tajnih računa u Austriji, i to isključivo u smislu da se ispita je li dokument koji je potpisao FMA, financijska agencija u Austriji, vjerodostojan ili ne. To je moglo biti riješeno u tri dana, samo su trebali uputiti dopis Austrijancima da im potvrdi je li taj popis istinit ili lažan. I da je lažan, onda su mogli to objaviti likujući u medijima kako je taj dopis lažan. Međutim, šutnja i nečinjenje ukazuje na njihovu krivnju. Zašto se šuti o nečemu ako se nešto može jasno dokazati? Ali kada pogledate taj popis i vidite tko se sve na njemu nalazi, od šefova DORH-a, bivših predsjednika države, ministara i političke elite – onda stvari postaju mnogo jasnije… Imate situaciju gdje se na snimkama vidi kako austrijski bankari na dan donošenja Zakona Lex Škibola ulaze na stražnja vrata Sabora s koferima u ruci i idu u klub HDZ-a. I da ih nismo mi slučajno usnimili pitanje je šta bi se dogodilo i da li bi Zakon ponovno bio stavljen na čekanje. Nekako mi je nevjerojatno da su došli pljeskati u Sabor pri izglasavanju Lex Škibola. Zasigurno su imali druge razloge u želji da se pokuša na sve moguće načine spriječiti donošenje zakona. Jasan mi je njihov interes no čudi me kako je moguće da je predsjednik Sabora, ili netko drugi od ovlaštenih osoba, mogao van protokola primiti te ljude i s njima dogovoriti susret, i još na stražnji ulaz?
Međutim, još smo daleko od kaznene odgovornosti za sve koji su umiješani u ovu priču – od austrijskih bankara, DORH-a, predsjednika pa nadalje…
Točno. Meni je nejasno kako je moguće da netko može prenositi milijune preko granice da ga nitko ne zaustavlja ili da se rate kredita uzimaju u kafićima od ljudi dok se kafići zatvaraju zbog jedne kune viška u blagajni? Oni u slobodno vrijeme ručaju sa saborskim zastupnicima a njihov glasnogovornik pregovara oko ulaska u Vladu na mjesto posebnog medijskog savjetnika. To nešto očito smrdi. I onda se pitate kakvu zaštitu čovjek može očekivati kada imate na umu da je DORH očito zataškao kriminal. Kome je to u interesu i zašto se to radi? Cijela situacija se predstavlja na način da su si građani sami krivi za problem u kojem su se našli, a ako uzmemo u obzir onaj popis tajnih računa u Austriji, onda je sasvim izvjesno kako cijela priča smrdi. Nemoguće je da su zadruge, osnovane sa 7 eura početnog kapitala, mogle plasirati stotine milijuna eura u Hrvatskoj. Odakle im taj novac?
Bavili ste se dugi niz godina i s poslovanjem kreditnih ureda, koji niču kao gljive poslije kiše…
Sam početak djelovanja tih tzv. kreditnih ureda krenuo je s otvaranjem trgovačkih društava koji je bilo više od 100. I građani su, očajni, odlazili tamo zbog 10 ili 15 tisuća kuna koje bi im oni dali na ruke. Ni ne znajući, potpisali bi im bianco zadužnice ili hipoteke na nekretnine a oni su potom selili urede iz jedne zgrade u drugu. Tako su operirali po cijeloj Ilici u Zagrebu, u Preradovićevoj i Bogovićevoj. Oni su razvili metodu da ljudi koji su kod njih posudili novce nisu trebali njima vraćati novce nego nekom drugom uredu jer su paralelno otvorili pet, šest drugih firmi. I kada su ljudi hjeli vratiti kredit njih više na tom mjestu ne bi bilo a oni bi tvrdili da nisu dobili ni kune od tog zajma. Nakon toga kreće ucjena, ljude su nagovarali da kupoprodajnim ugovorima prenesu na njih svoje kuće ili stanove, i oni bi postojali vlasnici tih nekretnina. Zamljišno-knjižni odjeli su ad hoc uknjižavali te kreditne urede ili takozvane investitore za koje danas znamo da su bile većinom izmišljene osobe, pa se postavlja pitanje na koji način uopće funkcionira zemljišno-knjižni odjel, ako je prihvaćao sve i svašta za uknjižbu bez ikakve provjere. Drugi problem je FINA, koja tvrdi kako ona nije ta koja provjerava da li su neke isprave zakonite i ispravne. To znači da svatko od nas danas može dostaviti FINI suglasnost o zapljeni nečijih sredstava i da će ona to provesti bez ikakve provjere. Ista je stvar i sa bianco zadužnicama, a jedino što njih zanima je naplata tih transkacija. Potom ministarstvo financija, koje je od 2010. godine bilo upozoreno da se tu događaju vrlo čudne stvari i do današnjeg dana nisu reagirali. Oni su zapravo prešutno tolerirali tu situaciju i dopuštali da FINA te novce drži na posebnom računu mjesecima i radi s njima što hoće. Tu imate cijeli jedan sustav koji je usmjeren protiv vas i iz kojeg se nemate šanse izvući. Netko ima veliki interes da se ovdje postupa nezakonito i da se pljačka narod. Međutim, ono što se nikako ne bi smjelo dogoditi je činjenica da ti kreditni uredi koji su većinom ugašeni, i danas blokiraju ljude u FINI, iako uopće više ne postoje. To im omogućavaju ljudi koji tamo rade a koji ne provode zakone ove zemlje. Ovrha se u korist nepostojeće pravne osobe se ne može provoditi. Ali FINU to nije briga. I na kraju, kažnjeni su zaposlenici tih ureda na 6-mjesečne kazne zatvora zamijenjene radom za opće dobro, dok su vlasnici tih ureda otvorili nove urede i nastavili s dosadašnjom praksom. I nikom ništa. Tu je pak najveći krivac Trgovački sud koji tako nešto dopušta i meni ni danas nije jasno kako se oni provlače sve ove godine. Portali vrve s tim ponudama koje su sve nezakonite – nitko ne može vama isplatiti novac na ruke u poslovnici. Građane treba upozoravati da je sve do jednoga – riječ o nezakonitim lihvarskim organizacijama.
Stalno se vraćamo na temu FINE – kako je moguće da i danas, 27 godina od uspostave demokracije, imamo jednu takvu instituciju?
FINA je, ja bi rekla, najmoćnija institucija u državi. Oni su moćniji od DORH-a i USKOK-a. Ona financira državu i ima neograničenu vlast jer može blokirati ljude, neovisno po kojoj osnovi. I onog trenutka kada ste blokirani vi se više iz toga ne možete spasiti, a jedino rješenje da se iz toga spasite vam je pokretanje sudskog postupka, bez obzira jeste li dužni ili ne. Zakon im to sve omogućava. Imate apsurdnu situaciju da sud može blokirati nečiji račun faksom ali ne može deblokirati nečiji račun kada se plati dug na isti način. Čak i kada dobiješ rješenje moraš čekati osam dana da ono postane pravomoćno. FINA ima pravo dva mjeseca držati novac od ovrha i nitko se ne pita šta oni rade s tim novcem svo to vrijeme? FINA je osnovala FINA gotovinski servisi d.o.o., i ona putem te tvrtke opskrbljuje banke novcem, osigurava zaštitare pojedinim institucijama a do nedavno je na svojim stranicama imala objavljeno da je imala i detektivsku agenciju, međutim to je nakon članka objavljenog u vašim novinama skinuto s njihove stranice. Oni zapošljavaju i krim inspektore što je protivno zakonu. Uz to, odvjetnicima preprodaju osobne podatke građana i nudi svoje usluge da im dobavi sve potrebne podatke o nekome – od računa, stanja imovine, priljeva sredstava, kako bi odvjetnici što lakše naplatili nečija potraživanja, što je po meni, kriminal samo takav.
Da li nam je potreban monitoring na pravosuđe?
Apsolutno. Ne samo da nam je potreban monitoring nego je potrebno žestoko i temeljito čišćenje kroz sve sudove. Najveći problem je donošenje tih nezakonitih sudskih odluka, o čemu smo pričali na početku, koje ne može ukinuti nitko osim samih sudaca koji ih donose. A taj sudac će se boriti rukama i nogama da se to ignorira, ali kada pogledate moj slučaj u kojem sudac 2000-te godine donosi nezakonito sudsko rješenje, bez pouke o pravnom lijeku, bez dostavne naredbe, s krivom strankom, s krivom nekretninom, i već 17 godina nemam pravo na žalbu. Ne mogu doći čak ni do Ustavnog suda jer ti oni vrate tvoju tužbu s obrazloženjem da još nisi napisao ni žalbu. A žalbu ne možeš napisati jer rješenje nisi dobio. To su tako glupe situacije koje nitko ne može riješiti. Bez tog monitoringa koji bi trebao biti i uvesti nadzor na svim razinama sudovanja i pravosuđa, od inspekcijskog nadzora putem kojeg bi se moglo utvrditi je li neki sudac prekršio zakon ili nije. Oni moraju biti odgovorni za svoj posao i ne smiju biti nedodirljivi. Iako oni imaju pravo na neovisnost, no to ne znači ujedno i pravo na nezakonitost u njihovom radu. Udruga Veronike Vere želi postići da suci sude po zakonu. To do sada nije praksa u Hrvatskoj. Građani zbog svega uopće više nemaju vjeru u pravosuđe, naročito kada vide situacije da bi pas Medo trebao biti eutanaziran jer laje dok bi Horvatinčić trebao biti oslobođen zbog dvostrukog ubojstva jer je navodno bolestan. To je čisti apsurd.
Nakon otvaranja muzeja planirate novu seriju okruglih stolova. O čemu će se govoriti?
Planiramo to napraviti u siječnju slijedeće godine jer nas čekaju božićni blagdani a te tribine bi trebale obuhvatiti genezu svih problema u pravosuđu s obzirom da je uzrok sadašnje situacije u pravosuđu ono što se dogodilo 90-tih. Žestoko opiranje nekih sudaca je upravo u tome da se ne sazna što se tada događalo. Te četiri tribine će dati jasne odgovore na pitanja kada je krenulo krivo u temi pravosuđa i tko je zapravo odgovoran za to.
Izvor: 7dnevno
